Hrvoje Marko Peruzović / Izložba slika

Drugujući s Peruzovićevom likovnošću primjećujem da on izlazi s izložbom na javno vrjednovanje samo ako je prijedlog, koji je na prethodnoj izložbi predložen kao nešto novo u opusu, u međuvremenu sazrio cjelovitom realizacijom. Ako je do kraja osmišljen; idejom i sadržajem zaokružen, a likovnom provedbom čitak. To je pravi razlog da iziđeš pred gledatelje. Još je bolje kad slikar uz to dovršeno, provjereno iziđe i s novim radovima koji će biti provokativniji što su dalje od svoje izvedbene finalizacije, što su u
tom momentu na razini prijedloga.

Radovi od onih koji pokušavaju proširiti kreativni habitus ispod već postojeće likovne epiderme. Gledatelj će uživati u kompleksnosti prvog dijela izložbe. Drugi, onaj novi, nudi obećanje, nešto što najčešće još ne može samo sebe opravdati, što ne može ponuditi kompletne
argumente. Ali, oku znalca neće pobjeći saznanje da u ovom novom, za sada osjetljivom kreativnom tkivu kojeg slikar još do kraja ne kontrolira, ima potencijala. Osjećamo blagotvorje emocionalne magme, tek izišle iz slikareva unutarnjeg svijeta a koja se nije uspjela staviti pred nama u potpuni ‘šest’. Ipak, i ovo novo pred vama je dobro napravljen posao.

Premda će nekima, koji vole samo do kraja gotove stvari, izgledati ove novosti na ovoj izložbi (upotrijebimo namjerno hiperbolu) kao prizor kojeg tek operirana žena ugleda kada se probudi poslije plastične operacije lica. Ona nije zdvojna jer i takvo lice ukazuje na argumente koji opravdavaju trenutno stanje. Slikar nam ubacuje „bubu u glavi”. Pitamo se dokle će nas odvesti ovo novo slikarevo razmišljanje. Ne znamo, ali možemo dokučiti dokle je on stigao sa izloženim na ovoj izložbi. Posebno s radovima s kojima promiče proširenje svog likovnog interesa.

Gotička pasija i nervozna kratka linija crteža, koju ovdje zastupaju izloženi aktovi koji su, usput rečeno, vrlo elokventno doneseni, na ovim novim radovima opružaju se iz trsa svog grča svom svojom odmotanom
dužinom, uplovljavajući u eteričnost beskraja; u smiraj. Naime, dominantna novost ove izložbe su radovi na kojima se oblik, jednom kroz dezintegraciju crteža, linije; drugom kada boja pojede oblik, kad se on sačuvavši svoj ugođaj, karakter i narav onako kakav je bio dok je likovni iskaz bio integriran oblikom, posložen crtežom i bojom, rastopi. Pritom se smisao referira na svoj pojavni oblik, onaj isti od kojeg je pobjegao, ili bolje, pobran je iz fantazmagorija nekog, samo slikaru primijenjenog, intelektualističkog „danse macabre”. Hrtovski posna tijela (kost i koža, a između njih samo život nabrekle žile) neki kažu lešina skidaju na
ovim novim ovdje izloženim slikama i taj svoj najskromniji ornat. Sada je to samo skelet koji čak više ne upozorava: „spomeni se čovječe”…

Znano, ono što smo odavno usvojili kao bit ovog slikarstva sada se učas ujednobojuje, monokroman je ali ne zadugo jer se i ta novonastala struktura osiplje postavši bestjelesna sipkost, u plavilo lirske apstrakcije, u prostor idealnim da ga dopuni npr. neproblematska muzika tipa Faureova Requiema. Profundis dosadašnjih radova ovdje je zamijenjen onostranim, eterom
u kojem se vrišteća upozorenja mrve u supstancu spokoja. Koji je više od vječnog mira. Bezvremena idilična ugoda. Pritom, uobičajena izričajna redukcija njegovih aktova još je posnija, jednostavnija.

Očito je da su ovi novi radovi odavno ostavili za sobom onu gotičku stilizaciju aktova, da su baveći se istim sadržajem pojednostavnili crtež, s minimalnom informacijom, koja je prešla u zadatak boje koja se također opustila jednostavnošću, svršivši u lirsku apstrakciju eterično, sada plave sad lila game. A nije da se nije očekivalo takvo nešto. Tim, pa i ovim aktovima pred vama, odavno je ovladala redukcija koja je pomela boju prepustivši oslikanu plohu čitkom, analitički jasnom crtežu. Slikar koji je uvijek volio otvorenu rečenicu, onako u slutnji, prije ovih najnovijih radova, je zatvara. Sada, kada ovi novi radovi, ova rasutost forme svjedoče ono što svjedoče, a svjedoče prostornu i duhovnu eterizaciju svijeta u kojem prebiva ovo sadašnje Peruzovićevo slikarstvo, opet je došlo do otvaranja rečenice.

Svatko ove slike čita koristeći svoju narativnu matricu. Odgovornost je opasno opteretila gledatelja. Prebacivanjem priče u njegovo dvorište. Strogi ekskluzivitet, dosadašnjih njegovih radova okupljen oko Peruzovićeve
slikarske dogme, odjednom se raspao u suradništvo slikara i gledatelja. Biti će zanimljivo vidjeti koliko će trajati i kako će završiti ova za slikara i za gledatelje ipak neprirodna situacija.

Andro Filipić