Dalibor Popovič / Ja legoman

Budno snatrenje Dalibora Popoviča

Pogledom sa startnog bloka izložbe Dalibora Popoviča, prije nego li sam išta počeo bilježiti o konkretnim dojmovima, bilo je razvidno da je riječ o omnibus izložbi vrlo ozbiljne post-historijske infantilizacije. O umjetnosti koja zaobilazi modernističke ograde medija i uvriježene naracije „velike priče“. Izlošci su postavljeni u kaleidoskopskom krugu predstavljanja i gustom semantičkom odnosu. Pozivaju na uranjanje u kontroverzna značenja koja, međutim, otežavaju čitanje i čovjeka čine zdvojnim. To će imati za posljedicu pitanje kako zapravo dekodirati znak koji nije u najvećoj mogućoj mjeri integriran sa svojim vizualnim označiteljem. Uostalom, riječ je o enigmi kojom je obzidana sva umjetnost, sve njezine inačice – kako uspostaviti vezu između oblika i bezvremenske biti stvari. Izložba je u svakom slučaju provokativan koncept s onu stranu logike standardnog predočavanja i naracije. Vizualna istina, urušena u samorazumljivosti, ovdje puno ne pomaže kritici i smišljanju ogleda na tradicionalni način, nego na ponešto ekcentričan, izmješten način pričanja male, osobne priče.

Velika većina ljudi i nacija živi svoju sadašnjost kao da je ona korelat prošlosti. Štoviše, kao da je prošlost važniji dio sadašnjosti. Nama je u Hrvatskoj ta Vorgangene Zukunft vrsta naslijeđenog refleksa i nimalo umirujućeg prepoznavanja. Napose od vremena kad smo se od kolektivističkog socijalističkog saveza raspali u pojedince. Ona je u Popovičevom radu vidljiva kao perspektiva djeteta koja, primjerice – u lopti vidi nešto uglato, kroz kanočal uzurpiranih prerogativa djetinjstva, koje su jednom nestali pod najezdom diktata iluzije kako to funkcionira s javnim prostorom, umjetničkom slobodom i estetikom moći.

Od kad je krenuo u drugi razred, uredno počešljan i lijepo odjeven za primanje u pionire, autor je upoznao lego svijet i okružen stotinama razasutih dijelova odlučio da neće mehanički mahati ideološkoj paradi nego se pridružiti onim umjetnicima koji će poput kultnog Robija K. dignuti ruku i imati pitanje. Već tada je imao pomjeren pogled na stvari, poput Grassovog  Oskara Matzeratha, trogodišnjeg bubnjara koji odbija odrasti, ne samo zato što se nije slagao s tatom i mamom nego i sa svijetom oko većine toga što je imalo veze sa stvarnošću, ideologijom, politikom, bakom koja se na njegove oči pohvatala na krumpirištu i potom zatrudnjela. Premda su izlošci sa popratnim iskazima više-manje šale, scene i scenografije za kakav animirani film, Popovičev posao nije pošalica pretjerana u svojoj dvosmislenosti. Štoviše, u njemu čitam pesimistički odgovor iz neke skrovitosti koje počinju s djetinjstvom i nikad ne prestaju uzurpirati naš primozak reskom bolnošću kao onda kad vas otac umota u Hajdukov dres bez imalo sreće, tugujući nad još jednim porazom.

Središnje mjesto na izložbi zauzima crveni trokrilac iz prvog svjetskog rata, koji lebdi u leru, zapravo produkt dječačke maštalačke osamljenosti i ljubopitljivosti koliko se daleko vidi horizont kroz uznemirujuću bezoblačnost zamućenog neba. Zrakoplov je to utkan u grozničavo nepokretan posip teških, ohlađenih zvijezda, složenih od ofsetnih ploča s ožiljcima, uzoraka konstelacije bez vidljivih kristalnih i treperavih bljeskova. Crveni baron, Mali princ, Franjo Kluz i njegov luger, Mirko i Slavko, likovi nenadmašne serije stripova iz serije Nikad robom, kontekst su i podsjetnik na ovodobna uzurpiranja prošlosti jer smo odrasli i nismo više u zrakoplovu s čijeg ruba možemo visjeti čas s jedne, čas s druge strane, zatim sjuriti se nizbrdo s Malim princom koji šapuće na uho da samo djeca znaju što traže.

Korak, dva dalje zamislio sam put koji je neutabana mokra staza. Njome kroči heroina Jugoslavenskog filma Milena Dravić u Filmu Puriše Đorđevića „Jutro“,rosna blijeda lica i u iščekivanom ugasnuću izgovara svoje replike – dobro je, dobro je! Netom prije nego li će stradati od čovjeka s puškom koji kamuflažno navlači odoru njemačkog vojnika da se u gledatelju usredotoči i kristalizira „dobra“ iluzija kako se stradava samo od ruke neprijatelja. Popovičeva Ane funkcionira na isti način kao i Milena, na mjestu gdje je kao utjelovljena žrtva pedofilskog oca prvi put vidi snijeg i nabubrenu bjelinu, dominantnu u svojoj svekolikoj čistoći, krajolik kojemu je svo zlo i tama silom prirode podređena, gdje je strnište, krmivo i napoj, svaki jarak za balegu umotan u snjegom stiliziran nanos, premeće jezikom onu istu ritualnu beznadnost privida – dobro je! Međutim, nije dobro!

Naježeni tenk ili nešto iz takvog kruga samosimboliziranja i lego čovječuljak postavljeni su u naporedni dosluh, u nimalo uspaničen trenutak, u graničnoj onkrajnosti uloga, primjerice – s Trga nebeskog mira. Zatim, picigin?! Tko ga još ovdje vidi u njegovoj objektivnosti? Iz nekog razloga, mislim da piše autor, ovaj logički circulus vitiosus ostavlja najdublji dojam lokalne turističke i tjelovježbačke autentičnosti, kao način na koji se silno dobro izrugujemo sami sebi. Picigin je kao češnjak: dobar je za tlak i krvožilni sustav ali je i silno sebična prehrambena navada. Picigin je notoran po iskrivljavanju činjenica o tome što igra po svojoj definiciji uopće znači, napose onome tko ne pripada goluždravoj bratovštini, psovačkoj i voajerskoj skupini nimalo povezanoj s pokretom za prava djece i obitelji na svoj diskretni komad plićine s pijeskom na kojemu mogu u miru graditi kule i opkope. Gore od picigina je samo imati struju u blizini vode, makar i obuli peraje.

Vještica je pala na tjeme, zaronila nosom u bedem. Sve što od nje možemo razabrati jest krvavi roršah i crna sirkova metla, najdostižnija veza stvarnosti u neposrednosti fikcije. Susret s vulvom je poput susreta Aladina s pećinom; ona mu, s jedne strane, prijeti kao zubato grotlo, da će ga usisati, da će u njoj doći do ukočenja, smrti, a s druge strane možda je i riječ u povratničkoj žudnji za sigurnošću, ambivalenciji kojoj se nije moguće lako oduprijeti. Korto Matese, sućutni kapetan iz kultnog stripa Huga Pratta susreo se na splitskoj rivi s ljepoticom noći – Marom Žebon. Taj monokromni vic je crna pozornica duhova koji se stapaju i isčezavaju u našem snatrenju. Dioklecijan s isukanim mačem natjeruje martira iz Sirije, koji je preko Gornjeg Milanovca došao u Hrvatsku. S njime se u sjeni zlatnih stabala igra na kukalo, i kad ga pronađe nabožnom izbjeglici sprema krvav glavosjek uz starokršćansku apsidu crkvice na osami, razbojstvo kao uzdarje njegove civilizacijske predsmrtnosti i vječnosti, kao krajnji samorug povijesti i nerazrušivo jedinstvo povijesne krivnje i kazne.

Novačenje talibana dozvano je na istom tragu, u sablasno smiješanu romantičnu ljepotu smrti, kontekst sudbinski obilježen čarobnim očima pod burkom i Tomahawk raketom koja lebdi dostatno zubato da se izobličimo u glupu facu kad shvatimo da nas Trumpova sila može, zajedno s našom vjerom i nacionalizmom, razbiti kao ništa.

Muhare su crveno bijele gljive baršunaste pokožice. Otrovne gljive šumarice. Rastu gusto. Izložak je golem buket ludara među kojima se nalazi crveno crna lego figurica sa zmajem. S gljiva se kadikad speru točkice, koje mogu biti i kvadratići, bijeli ili crveni, sasvim svejedno, pa onda mimikrijski izgledaju jestivo i probavljivo kao i snatrenja s baršunastom površinom nesmisla nad svim našim igrama zmajem koje ludost s kojom smo okruženi jedva omogućuje.

Konačno, moj prijateljski prijedlog čitanja ne rastvara i ne iscrpljuje izložbu nego, možda, -čitatelja. Popovičeve radove treba čitati preko njihove individualne povijesti, autorovim objašnjenjem kako su i zašto iznijeta u svijet, ali i preko pridruženih iskaza koji sa sobom imaju šaljive mimetičke, moralističke, psihoanalitičke i političke natruhe. Na svakome je od nas da prema svojoj asocijativnoj shemi pokuša pronaći poluge za Popovičeve stilske verige i ogoli meso s njegovih umjetničkih kostiju.

Dr.sc. Dalibor Lovrić

1. S. R. *
   ili Popino sastavljanje rastavljenog

BOJ – bitka, okršaj, megdan, sraz, sukob, rat; s drugima ili/i sa sobom; povremen ili stalan

BITI – biti se, boriti se, tući se; ali i biti, kao bivati, obitavati, postojati

LEGO –  danski proizvođač, prvo drvenih, a onda plastičnih dijelova koji se spajaju u veće cjeline, pri čemu se očekuje da se dobro zabavimo (leg godt)

KOCKE – geometrijska tijela ili figure za igre na sreću, ili, kao u našem slučaju, figure koje su sreća sama, ili sreća kao takva, a kad je sreća sama, lako dođe i do Tuge, pa i do Sjete…

MAŠTA – naravno, i do sada smo konzultirali Wikipediju, no sad je moramo i citirati, jer tamo kaže da je to “psihički proces stvaranja novih predodžbi, kombiniranjem različitih ideja i pojmova koji kao takvi ne postoje u ranijem iskustvu.“ No, prave Wiki zanimljivosti tek slijede: “Proces maštanja je pod snažnim utjecajem želja.“  Štoviše W. napominje kako “neki psiholozi i psihoanalitičari smatraju da mašta može biti i mehanizam obrane. Tim putem se nezadovoljavajuća stvarnost zamjenjuje maštarijama u kojima su na stvaralački način zadovoljene mnoge snažne, a u stvarnosti nezadovoljene težnje.“
Čast Wikici, ali nam je ipak draža naša definicija mašte kao sve rjeđeg načina preživljavanja. Moglo bi se čak reći kako se ljudi sve snažnije, sve masovnije i sve maštovitije upiru da realiziraju, ili svijet bez mašte i bez potrebe za njom, ili takav u kome će mašta biti uhapšena i zasluženo joj biti suđeno.

JUNAK –  ili heroj pojam je oko kojega se opet ne slažemo s Wikušom da je to “izuzetno hrabar čovjek koji spašava druge ljude i brani ih od zlih ljudi“. To je možda junak kakvoga traži dječak koji piše ‘Pismo ćali’, kao što on možda traži još i više: “ljudsko biće prožeto božanskim svojstvima, poluboga, sina boga i smrtne žene i obrnuto…“
Ni takav nas junak ne zanima, a i u protimbi je s onim što nam o tome ima reći kršćanstvo koje “općenito ne prihvaća pojam junaka, nego ga zamjenjuje pojmom svjedoka (najčešće u značenju mučenik).“ U to ime, mučenički svjedočimo da je za nas junak samo onaj koji se hrabrije od drugih ili od većine bori za svoj svijet kojega daruje drugima, te tako stvara drukčiji zajednički svijet.

———-

Slijedom  rečenog, iz rukava vučemo Njegoša i neznatno ga korigiramo:
Boj ne biju lego kocke, već boj bije mašta u junaka.

Pa kao što neki smatraju da ih se vrijeđa ako ih se naziva intelektualcima, tako ni Popu ne bi trebalo razjarivati nazivajući ga umjetnikom. On je značajno više od toga: junak u kojega je svaka kocka maštovita!

———-

* Ova je PSR bilješka sastavljena s jedne strane kao post scriptum, dakle, nešto čega smo se naknadno sjetili i manje je važno, a s druge, ona se kao i Popovičeva legomanija nudi zapravo poste restante, kao nešto što se ne uručuje izravno primatelju, nego se pušta ili ostavlja da po to nešto dođe netko, bilo tko, ili nitko…

Vjeko Santrić