Oliver MišuraAnte Duraković / Konsenzus

Izložbom „Konsenzus“ u Salonu Galić splitskoj publici predstavljaju se slikari Ante Duraković i Oliver Mišura, dvojica autora srodnih umjetničkih poetika koji su se slučajem upoznali na Slikarskom odsjeku Umjetničke akademije u Splitu, a čije se prijateljstvo održalo nakon završetka fakulteta i urodilo ovom izložbom. Samostalne izložbe dvaju autora ne predstavljaju nikakvu novinu ni rijetkost, no za razliku od onih u sklopu kojih su umjetnici na jednom mjestu sučeljeni temeljem različitosti medija ili načina izražavanja (primjerice ciklus Jedan na jedan u Galeriji umjetnina), Duraković i Mišura ovom prilikom usvajaju kolaborativnu praksu gdje, uz nekoliko vlastitih, stvaraju i izlažu radove nastale međusobnim intervencijama na zajedničkom platnu. Relativiziranjem prepoznatljivog rukopisa svakog od umjetnika pitanje autorstva postaje sekundarno, što se poklapa s likovnim i semantičkim vrijednostima djela analitičkog, odnosno primarnog slikarstva kojim se bave oba autora.

U svom umjetničkom radu dvojica slikara naslanjaju se na greenbergovsku formalističku tradiciju autonomne umjetnosti gdje se slika tumači kao samostalni entitet određen vlastitim likovnim jezikom, odnosno referentnim točkama materijala, boje, linije, oblika i kompozicije. Duraković i Mišura među postojeće točke uključuju pojmove kao što su pozadina, slika kao objekt i slojevitost i, prema vlastitim riječima, bave se prvenstveno „slikovnošću“; oni sliku značenjski dekonstruiraju i prepoznaju njene temeljne čimbenike da bi ih zatim pojedinačno subjektivno interpretirali i u ovom slučaju združili u jednu cjelinu. U konačnici, autorsko „ja“ s punom sviješću je „razvodnjeno“ i zasjenjeno ulogom medijatora koju umjetnici preuzimaju na sebe kako bi omogućili unutrašnjoj prirodi slike da dođe do izražaja, čineći svaku jedinstvenim i neponovljivim vizualnim događajem. Među nebrojenim primjerima suradnje umjetnika opisanih na stranicama literature iz povijesti umjetnosti na pamet pada ona, doduše jedva izvedena, suradnja Rauschenberga i De Kooninga, no u ovom slučaju umjesto fizičkog brisanja prikaza riječ je o simboličkom brisanju jedinstvenog umjetničkog autoriteta, odnosno ograničavanju djelokruga pojedinačnog umjetnika u procesu komponiranja slike. Takvim odricanjem ostvaruje se konsenzus iz naslova izložbe i upravo to omogućuje slici da zaživi još slobodnije nego kad bi ona bila rezultat rada jednog autora.

Djelujući primarno odostraga, na „B strani“ slike (Duraković vođen gestom, a Mišura osjećajem) umjetnici naglašavaju neovisnost prikaza nastalog na površini platna od bilo kakvih „vanjskih“ intervencija. Posljedično, oslobađaju ju od stabilnosti koja je redovito rezultat komponiranja vizualnog sadržaja po određenim zakonitostima, a time se osvještava višeslojnost i promjenjivost entiteta slike, ono što je odrednica svakog bića u univerzumu. Elementi likovnog jezika aplicirani na naličje, to jest drugu stranu slika izlaze na površinu suptilno i više se naslućuju no što su prepoznatljivi kao konkretni oblici. Na taj način oslobađa se pritajena metafizička komponenta radova.

Kao rezultat Durakovićeve i Mišurine suradnje uspostavljene su nove slikovne forme čiji temelji počivaju na proučavanju odnosa između univerzalnog značaja slike i iz njega deriviranog znakovlja te aplikaciji stečenih spoznaja kod stvaranja novih slika. Prepoznavanjem različitih metodologija korištenih u procesu nastajanja slika rastvaraju se granice čitanja radova i promatrač postaje treći subjekt prilikom recepcije i konstruiranja značenja djela. To upućuje na intertekstualnu prirodu, odnosno metodu interpretacije rada, onu što se tako dobro iščitava na nekim primjerima iz postmodernističke filozofije, kao što je rasprava o Van Goghovim „Cipelama“ iz 1886. (reakcija Schapira na Heideggerovo tumačenje značenja navedenog umjetničkog djela, a zatim i Derridina intervencija na Schapirove i Heideggerove poglede na isto).

Zaključno, izložba odražava procesualnost umjetničkog djelovanja putem prezentacije individualnih i zajedničkih radova. Za razliku od njihove dosadašnje umjetničke prakse koja je uglavnom bila striktno geometrijski određena, oblikovno i kompozicijski, Duraković i Mišura u ovom ciklusu polagano prelaze u liriku spontano razmještenih suzdržanih i blagih formi. One se tek naslućuju na površini platana i emaniraju metafizičku silu koja postaje dijelom svakog prikaza koji uđe u materijalni svijet. Minimalistički odmjereni i vizualno privlačni, njihovi radovi postaju ikone kompleksnog sadržaja i otkrivaju beskrajne mogućnosti uporabe likovnog jezika.

Božo Kesić