Viktor Daldon / korpo morto
Mrtvo tijelo kako se prevodi ‘colpomorto‘ odnosno ‘corpomorto’, složena je izložbena cjelina koja razmatra tamne aspekte zbilje hrvatskog obalnog područja o kojem uobičajeno volimo razmišljati kao o jednom od najljepših kutaka planete. Sukladno njegovoj objektivnoj ljepoti i pratećem marketinškim aktivnostima to je određenje postalo temeljem lukrativne turističke industrije i važnim osloncem nacionalne ekonomije. Svatko od nas koji živi u proklamiranom turističkom raju, svjestan je neprekidnih naprezanja njegove polirane površine i činjenice da se pukotine u ovoj predodžbi pojavljuju najprije u mentalnom sklopu onih koji su na njega rođenjem osuđeni. Pojedinac i njegove reakcije na pritiske okoline u suvremenoj su umjetničkoj praksi okrenutoj (auto)referencijalnoj estetici gotovo opće mjesto ili svojevrsni podžanr. Tako i Viktor Daldon u radu Colpomorto rekreaciju osobitosti svoje životne sredine zasniva na vlastitom iskustvu, dakako, anegdoti koja ima potencijal odražavanja simptoma njene opće uskogrudnosti. Daldon živi na samom jugu Hrvatske, po mnogo čemu jednom od najslikovitijih područja Mediterana i svijeta. Ovaj, do razvoja turizma siromašan i izoliran kraj, oblikovao je specifičnu ljudsku prirodu, sklonu pritajenim ksenofobnim nagonima koja se iznenada našla u srazu sa povećanim zanimanjem nekog stranog svijeta i ljudi da upravo tu, na njihovom, zasnuje svoj stalni ili sezonski dom. Problem je što od tih stranaca prodajom djedovine treba i preživjeti, a potom i zadovoljiti njihovu ljudsku potrebu da se unutar lokalne zajednice i svog terena ponašaju kao svoji na svom. U suštini za ‘lokalce’ oni će uvijek ostati oni drugotni, stranci, koje ponekim podmuklim činom treba s vremena na vrijeme podsjetiti na njihovu privremenost. Svatko tko ima ljetnu kuću unutar neke seoske zajednice ili primorskog gradića zna o čemu govorim. Dalton je spoznao da je stranac kad je svoj gumeni čamac pred ljetnu sezonu našao rasporen nožem i zlovoljom nekog od starosjedilaca. Naša je obala danas najboljim svjedočanstvom da nema tog lijepog krajolika koji će svojim skladom ublažiti elementarne nagone njegovih stanovnika.
S obzirom da Viktora Daldona kao povjesničar umjetnosti i kustos poznajem kao slikara, neizbježna mi je paralela između subverzivnog odnosa njegove slikarske prakse prema lokalnoj slikarskoj paradigmi s razotkrivajućim učinkom njegovog, za mene prvog viđenog, iskoraka u područje multidisicplinarne instalacije. U svijesti hrvatske likovne publike dubrovačko slikarstvo čvrsto je povezano sa sintagmom šarene škole, slikarstva, dakle, snažnog kolorita koje je oku prenosilo sav onaj intenzitet aroma i boja našeg najdubljeg juga kako su ga posredovale dvije generacije lokalnih slikara. Za razliku ili usprkos ovoj uspješnoj formuli, Daldon se odlučio za akromatsko ili monokromno slikarstvo, intenzivne geste i izražajnog nanosa materijala te proceduru otvorenu iskustvima integracije estetike i postupaka ulične umjetnosti. U suštini Daldon je u lokalnu, samozadovoljnu i lukrativnu slikarsku školu unio duh urbane, a pri tome mislim, kurentne internacionalne slikarske paradigme unutar koje je razvio svoj prepoznatljiv jezik i stil. Kao što je ovim ‘na terenu’ razotkrio zastarjelost prevladavajućeg likovnog obrasca i ukusa, svojim će multidisciplinarnim radom ukazati kako na kurentnu paradigmu suvremenog vizualnog stvaralaštva koje ne poznaje ograničenja pojedinih umjetničkih disciplina, tako i na potisnute lokalne životne netrpeljivosti.
Transpoziciju anegdote s početka ovog teksta u jezik vizualne umjetnosti Daldon je realizirao kao složenu prostornu cjelinu, koja balansirajući između simboličkih i narativnih elemenata obuhvaća sve vidove suvremene umjetničke prakse. Svojevrsne geografske indikatore predstavljaju dvije video projekcije s motivom rasprskavanja valova o obalu s gotov apstraktnim, gestualnim efektom bjeline pjene na modroj podlozi mora i neba – motiv tipičan za pseudoapstraktne kompozicije domaćeg visokog modernizma. Njihov statični kontrapunkt dvije su plošno slikane kompozicije s motivom otoka izvedenih u Daldonovoj akromatskoj maniri. Otoci su tretirani kao obrisi u prostoru slike kojeg dijele na more i nebo. Pokretne i nepokretne slike u dosadašnjim postavima instalacije oslonjene su, odnosno, projicirane su uz pod izložbenih prostora na kojem je kao središte naracije postavljena okosnica priče, element preuzet iz stvarnog svijeta: rasporeni gumeni čamac. Motiv čamca umjetnik je u kombinaciji otiska i crteža izveo i na dva papira povezana ležerno, ljepljivom trakom i pričvršćena na zid. Konačno, u prostor je kao povezujući element postavljen i objekt koji nosi najsnažniji simbolički naboj: crvene ‘starke’ dopola zalivene u betonski blok. Corpo ili colpo morto, najčešće i jest upravo betonski blok postavljen na morsko dno kao učvršćenje plutače na fiksno mjesto, kako bi se o nju mogao vezati čamac. Mračnija asocijacija na betonski blok u moru uključuje i noge žrtve koje su poput Daldonovih patika u njega zalivene u mafijaškim razračunavanjima. Daldonova instalacija ostavlja dojam forenzički obrađenog poprišta zločina u kojem je umjetnik istovremeno i žrtva i forenzičar. U ovoj sposobnosti odmaka prepoznaje se vještina i zrelost umjetnika koji u svoj rad kreće s pozicija autorefleksije.
Viktor Daldon je svoj koncept realizirao koristeći cijeli raspon raspoloživih klasa objekata, od umjetničkih, preko onih prisvojenih iz stvarnosti, do onih između ta dva pola koji ih povezuju. Kao umjetnik iskoristio je mogućnosti suvremene mutlidisciplinarne umjetničke paradigme i pokazao da njegova stvaralačka imaginacija s lakoćom nadilazi medij u kojem se afirmirao i uključuje ga u složene prostorno-ambijentalne projekte. Na simboličkoj razini metafora ‘mrtvog tijela’ koju svi u priobalju razumiju u značenju utega koji onemogućuje slobodu i razvoj i to najčešće duha pojedinca koji teži nečem drugom i novom u srazu s krutim tradicijskim vrijednostima i običajima društva; u Daldonovoj interpretaciji postavljena je kao ključ razumijevanja za situacije kad se balast lokalnog mentalnog sklopa transformira u izravno ili prikriveno nasilje kako u pojedinačnom slučaju, tako i na razini funkcioniranja cijelog društva.
Branko Franceschi
Rođen 1972. godine u Dubrovniku. 1995. god. upisuje Pedagoški fakultet u Rijeci (Odsjek likovne umjetnosti), a 1996. godine nastavlja studij na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je rektorove nagrade za slikarstvo 2001. godine.
Diplomirao je u klasi Eugena Kokota 2001. godine. Član je HDLU-a i HZSU-a. Živi i radi u Dubrovniku. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.
Samostalne izložbe (odabir) :
Slike, Galerija SC, Zagreb
Trgovačka banka, Zagreb
Galerija VN, Zagreb
Galerija ”Balen”, Slavonski brod
Galerija Matice hrvatske, Zagreb
- Galerija OTOK, Dubrovnik
- ‘visura aperta’, Momjan
- Galerija BUKOVAC, Cavtat
- Galerija CEKAO, Zagreb
- Instrumental, Moderna galerija, studio “Josip Racic”, Zagreb
- Slike,Umjetnicka galerija Dubrovnik, Dubrovnik
- Galerija SEBASTIJAN, Dubrovnik
- Galerija VLADIMIR BUŽANČIĆ, Zagreb
- Galerija S, Koprivnica
- Galerija Prsten, Dom HDLU-A, Zagreb
- Galerija BUKOVAC, Cavtat
- Studio 777, Dubrovnik
- Too close, Viktor Daldon, Gallery of Modern Art, Dubrovnik
- Inkubacija, Art radionica Lazareti, Dubrovnik
- Grube rijeci Dirty words, galerija Flora, Dubrovnik