Sanja Sašo / Kratka fantazija o heliotransferima
Uvijek me i plašilo i provociralo čarobno plavetnilo, ta lazurnost visina i modrilo dubina. Sve jedno je! Slali su otvorene pozive da im se približim makar i kroz infinitezimalne pomake, onako ograničene s obzirom na konstituciju i nesavršenost ljudskog organizma, da ih barem malko bolje upoznam, zavirim u njihovu nutrinu, razotkrijem tajne. Često sam mislio o tome što li se sve događa na putu ka bezdanu i ambisu? Krije li i to odmicanje od tla svjetove slične onima kakve pokušavamo rekonstruirati na zemlji, razgrćući kamenje, prašinu i zemlju? Što li zapravo čuvaju i skrivaju ta prostranstva? Priče o vanzemaljcima, prijateljskim bićima, nemanima, ima li tu čovjekolikih stvorova koji žele komunikaciju, razumijevanje, posjeduju li ovozemaljske osjećaje, ljudske navike, shvaćaju li recimo što je to ljubav, zabranjena, iskrena, slijepa.posjeduju li emocije bliske ovima našima, običnih smrtnika? Znam da ste se zapitali, ne jedanput: Gledaju li nas neke druge oči s visina, primamo li poruke iz dubina? Oni s neba bili su uvijek mali, simpatični, dobroćudni, ovi sa dna pak ogromni, opasni, nemani. Bio je i to dio kulture i nasljeđa, predaja, fantazija. Opće neko uvjerenje. Nisam imao sreće s NLO-ima, nisam ih presretao mobitelom. ipak.
Bilo je nešto iza ponoći, te sparne noći. Nagi ispod neba, sa uzdasima punim straha od svjetine, skriveni od raskalašenih turista, pokušavali smo pronaći zaklon, pabirčeći po krhotinama mira. Golo je kamenje zvalo prijatelje i tražilo razumijevanje istomišljenika. Nagost, imperativ i opredjeljenje. Šutjeli smo i pratili ritam približavanja i odmicanja modrila, tu igru kojoj se nije dalo oteti. Čuli zov koji je postajao sve glasniji. Sa postelje od smole zakoračili smo k moru, razmakli na trenutak čipku s vrha i zaplovili ususret sjedinjenju. Smočila je kosu, zaronila. Kikot je smijenila utiha, tajanstveni prostori i prizori, otvarali su nam se pred očima. Svjetovi nepoznati a opet bliski, nimalo strani. Presrela nas je grupica čovjekolikih. Prozirnih, nematerijalnih stvorenja, tjelesa formirana od srebrnaste mreže, od paučine umočene u plavetnilo, nadojene mjesečinom, fluorescentnih obrisa i muskulature. Ljudskih osobina, istina nešto većih od onih na koje smo navikli, no nadasve gostoprimljivi puni zanosa i nenametljivosti u ophođenju. Dobrota nas je dočekala kao svoje, bliske, nastojala navesti na igru, uvesti u kolo, učiniti ravnima sebi. Učili su nas koracima i pokretima, kretnjama koje su nadasve poštivale dodir, prisnost, gracioznost i ležernost. Svjedočili smo mekoći punoj strasti.I sve se nekako počelo mjeriti drugim veličinama, parametrima, istina sličnim onima što ih je iskustvo poznavalo, no komunikacija se odmatala puno mirnije i ležernije nego što smo poznavali. Razumjeli smo da ne poznaju pojam nervoze, stresa, ne robuju vremenu, zadovoljavajući se tek čistoćom okružja i nastojanjem da u njemu ništa ne pomaknu, promijene. Žive li to od čistoće i ljepote? Zatečeni ležernošću pokušali smo se nametnuti u tom civilizacijskom srazu propitkivanjima o vremenu, teče li uopće i kako mu prilaze. Rasterećeno ili mu robuju? Jesu li opterećeni prolaznošću, strahuju li za energetske bilance, je li ljubav ratuje s mržnjom, imaju li problema s razumijevanjem sredine, poštuju li neki nametnuti plemenski kodeks, pate li od boleština od kojih mi, zemaljski smrtnici, najčešće obolijevamo. Misle li toliko puno na ljubav, na sve one što su tek dotakli sreću i ostali nedorečeni, i sad nesretni hodočaste Veronu, bivajući dijelom armije veličanstvenih patnika i gubitnika. Nisu davali odgovore na našu ishitrenost. Brzo smo shvatili, nismo ni inzistirali na takovim glupostima. Pogledao sam ju i zapitao: Što ako smo zakoračili u neku modru rupu, u kojoj ne vrijede do sada poznata nam pravila fizike, samoodržanja i egzistencije, akcija i reakcija, već svojevrsni perpetuum mobile? Prostrujalo mi je kroz glavu kako savladati pritisak, potisak, vrijedi li gravitacija. Lebdeći? Što ako tvarnost nije stvarnost? Kako ćemo natrag iz sustava u koji smo upali? Nasmijala se, bez odgovora, ne mičući se od mene. Malo ju je toga zanimalo. Osjećao sam se odgovornim, za ovo što nam se događa. Obožavao sam je, ljubio silno, strasno, iskreno. Beskonačno. Ni svjedoci nas nisu smetali, njihov nas je voajerizam kuražio, dapače bili su puni odobravanja, sretni što mogu došljake primiti kao svoje!?
Postali smo Heliotransferima, ljubavnicima svjetla. Tijelu smo ostavili na volju da se nadoji novim spoznajama, da nađe mira duši. Naši su novi prijatelji inzistirali tek na sitnicama kao što su iskrenost, opuštenost, mir, blaženstvo. I uopće na nas nisu gledali kao na čudovišta ili bića s drugog planeta. Smilili smo im se valjda, što li? Toliko su shvatili, bili smo skrhani, napaćeni i iscrpljeni nečim što nisu bili u stanju razumjeti, sebi pojasniti. Ostali smo zatečeni činjenicom kako nemaju bojazni da ćemo ih razotkriti, odati njihovo carstvo, nisu čak strahovali od mogućih prijevara, nas naviklih na laži i obmane, nas što čamimo nesretni u labirintu nesporazuma tražeći ozon o smrdljivom i okrutnom ozračju, zagađenom i devastiranom okruženju, poremećenim odnosima. Ondje gdje je srce podređeno razumu, gdje još vrijedi čist račun – duga ljubav, kroz tržišnu filozofiju tko da više. Bili smo jedno tijelo, dugo, nerazdvojni, bez straha od kraja, naleta primitivaca. Osjetio sam ipak nešto defetističko u svoj toj sreći. Panika je učas prerasla u tjeskobu. Onu tipično ljudsku. Bilo me strah izrona, i nju. Pokušali smo još tko zna koliko puta zaroniti., pronaći bliske. Nastojim krivicu svaliti na božicu Tetiju. Gdje li je sklonila Heliotransfere? Proklinjem zvijezde što vječno šeću nebom. Hoćete li mi povjerovati vidjevši artefakte Sanje Sašo, večeras u Podrumima?