Kristina Rismondo / Totemi

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

AUDIO VODSTVO IZLOŽBE ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

____________________________________________

Pri susretu s umjetničkim djelima uvijek me s jedne strane zanimalo što su ona kao takva – neovisno o autoru, pa i vremenu nastanka – dok s druge strane nisam mogao zaobići ni pitanje što pojedino djelo ili čitav ciklus jest u kontekstu rada pojedinog autora. Ovdje moram priznati kako sam malo pažnje polagao na prevladavajuće povijesnoumjetničke i likovnokritičke činjenice poput stila, mode ili čak utjecaja drugih umjetnika na onoga koji je trenutačno predmet mojeg zanimanja. Tome je tako valjda zato jer i danas duboko vjerujem da umjetnički opusi ne bi trebali nastajati ex nihilo, proizvoljnošću umjetničkog genija, već bi u pravilu morali postajati kao dodana vrijednost onoj već postojećoj. Drugačije rečeno, želimo li razumjeti što je ono pred čime stojimo na izložbi, nužno je znati što je tome organski prethodilo, odnosno odakle je to nešto došlo. Iz toga konačno valja zaključiti kako bi se svaka, na izložbi pokazana, dakle vidljiva cjelina u idealnim okolnostima mogla shvatiti kao tranzitno područje između dviju nevidljivosti: prva nevidljivost je onaj korpus istraživanja iz kojega su nastale vidljive izrađevine, dok drugu predstavljaju djela koja će tek doći u vremenu.

Razmišljam o ovim stvarima suočen još jednom s ciklusom «Totema» autorice Kristine Rismondo. Vjerojatno nema autora čiji rad faktografski bolje poznajem, što zapravo znači da – upitan reći što «Totemi» doista jesu – ne znam stvari objasniti drugačije nego da u najmanju ruku izložim njihovu genealogiju, ako već ne i opis stvari koje su se dogodile nakon tog ciklusa. Doista, Kristinina rana naslućivanja onoga što će se kasnije nazvati «Totemima» odvijala su se još prije petnaestak godina u domeni crteža. Radilo se tu o stvaranju kreatura poput, recimo, Minotaura, proizašlim iz prilagodbe antičkog i srednjovjekovnog imaginarija, te propuštenim kroz Kristinin specifični crtački nerv. Ta su se nacrtana bića iz generacije u generaciju vlastitog likovnog postojanja preobražavala, međusobno spajala i razdvajala, te u najvećem broju slučajeva bivala antropomorfizirana. Dostigavši određeni stupanj razvoja prešla su najprije u grafički medij, konkretnije linorez, a potom – što je posebno zanimljivo – u slikarstvo. Kristina je, naime, iskoristila grafičke matrice u seriji slika koje su prije točno dvije godine bile predstavljene u zagrebačkoj galeriji «Idealni grad», i to pod naslovom «Kaotični snovi». Tada sam u predgovoru izložbenog kataloga naglasio kako autorica slikarstvu prilazi iz perspektive grafičkog zanata, te na površini Fabriano-papira  veće gramature otiskuje svoje već postojeće grafičke matrice na koje naknadno slikarski intervenira. Tu se na bazi superponiranih slojeva otisaka rađao specifičan vizualni kaos iz kojeg su se časovito pomaljale mitološke figure i  krajolici s jednako mitskim konotacijama.

«Totemi» zapravo predstavljaju sljedeći korak evolucije bića iz specfične Kristinine osobne mitologije; istu proceduru grafičkog otiskivanja matrica – ali bez naknadnih slikarskih intervencija – autorica je primijenila na vertikalne šivane objekte koji su u proces uveli treću prostornu dimenziju. Ti početni «Totemi» prvi su put bili predstavljeni javnosti prije nešto manje od godine dana na izložbi u Domu kulture u Novoj Gradiški. Tada sam vjerovao da neću pogriješiti primijetim li kako upravo Kristinini «Totemi» predstavljaju neku vrstu naknadne antropomorfizacije onih početnih mitoloških bića, odnosno izolaciju totemske forme iz prvotnog kaosa oslikanog sna. Radilo se, dakako, o osobnim autoričinim «Totemima» koji su se borili za autonomiju u – tada još prevladavajućem – grafičkom shvaćanju prostora. Konačno, u to sam vrijeme pretpostavljao da će sve to završiti u prijenosu grafike na punu trodimenzionalnu formu, praćenu konačnim definiranjem «Totema» kao prostorno autonomnog, te sasvim antropomorfnog grafičkog objekta. I bio sam u krivu. Zašto? Jednostavno zato jer nisam poznavao nastavak procesa.

Jer, druga nevidljivost na ovoj izložbi «Totema» Kristine Rismondo, ona koja je uslijedila nakon tog ciklusa pokazala je sasvim drugačiji razvoj događaja. Umjesto zaposjedanja prostora pune plastike, autorica se nastavila zanimati za planarnu adiciju šivanih objekata, što je rezultiralo preobrazbom totema u neku vrstu «Oltara». Štoviše. Na nekim od posljednjih radova autorica je uvela ušivke, «zipove» unutar kojih – baš poput onih «pravih» oltara – skriva dodatne relikvije vlastite mitologije. Umjesto očekivane metamorfoze iz napola animalnog u ljudsko dobili smo metamorfozu iz vidljivog i sagledivog prostora «Totema», u nevidljivi i skriveni prostor oltarne tajne. Ciklus «Totema», dakle, predstavlja međukorak uglavljen između slike izložene u punoj vidljivosti i objekta-slike koji unutar sebe skriva druge slike. Radi se o evoluciji naoko jednostavne ideje prema kojoj je dvodimenzionalni medij slike izgledom po definiciji rastvoren prema pogledu, ali je baš zato i hermeneutički zatvoren u svojoj konačnosti i zgotovljenosti; u trenutku prelaska u treću dimenziju – a to je ona naših «Totema» – ista slika dobiva potenciju da se značenjski rastvori i zapravo (makar na razini ideje) postane beskonačna. Poput lutke koja u sebi skriva beskonačni niz manjih i ne nužno istovjetnih, ali pogledu nevidljivih lutaka. Pritom, jasno, treba imati na umu da sami «Totemi» još ne dokučuju takvu budućnost vlastitog razvoja, ali ju svojom materijalizacijom sasvim sigurno čine mogućom, što se lijepo može vidjeti u nevidljivosti ovdje neizloženog  ciklusa «Oltara».

Eto. Govoreći ponajviše o djelima ovdje neizloženim, pokušao sam ustanoviti što je ono izloženo. Da sam, pak, govorio o izloženim «Totemima», gotovo sigurno bih posegnuo u totemski imaginarij primitivnog čovjeka, pa bih se prisjetio, recimo, australskih domorodaca i njihove mitologije utkane ne samo u slikarije na prirodnim podlogama, već i u uspravne štapove koje nazivamo upravo totemima. U stvari, jednom sam to već i napravio, ali nisam siguran da sam se takvom kontekstualizacijom išta više približio suštini onoga što radi Kristina Rismondo. Zato mi se čini da – shvaćajući «Toteme» isključivo kao tranzitno područje između dvije nama nevidljive faze Kristininih istraživanja – izbjegavam i vlastitu proizvoljnost tumačenja.

Vladimir Rismondo