Zoran Krpetić / Kroćenje Valova

Kroćenje valova? Imate li osjećaj da se radi o sizifovskom nastojanju? Mogu li se valovi ukrotiti? Svima nam je jasno da je u pitanju možda nemoguća misija, ali jednako tako znamo da niti umjetnost nije Bog zna kako bolje pozicionirana (osobito ne likovna op.a.). Pa ipak ne samo da od nje ne odustajemo već je osjećamo kao jednu od, po naš život osobito, najvažnijih manifestacija Života. Zdravstveno opravdanu manifestaciju dodajem. No krenimo redom.

“Kroćenje valova” je svojom formom manje klasična izložba, a više multimedijalni ambijent sastavljen od: fotografija, reljefa, skulpture, grafike, video-instalacije i performance-a. Zoran Krpetić kroz sve navedene medije u prvi plan ističe i na sebi svojstven način propituje naš današnji odnos spram onih esencijalnih finih niti mediteranskoga duha od kojih smo satkani i koje su iz dana u dan sve to manje prisutne i koje kao da iz dana u dan sve više tonu u zaborav, sve više postajući materijal za istraživanje rijetkih znanstvenika koji se njima bave, a sve manje dio naše svakodnevne prakse. Čast izuzecima! Što se događa sa duhom Matejuške, sa duhom Splita, sa duhom ribara osnovno je pitanje koje autor provlači u različitim medijima izražavanja, polazeći od samoga sebe, isplovljavajući iz Vrgade kao svog obiteljskog ishodišta i matične luke kojoj se uvijek na ovaj ili onaj način vraća.

Izložene kolor fotografije zabilješke su autorovih najintimnijih impresija tog našeg lijepog otoka i njegovih stanovnika snimljene tijekom rujna 2006. Koza, lancuni, lanterna, vala, galeb, crkva, zalazak sunca, ribar u sutonu………..motivi su ovih fotografija koje ne pretendiraju biti umjetničke – one su bilješke osobnih raspoloženja i dokument zatečene situacije. Svjedoče o sadašnjem vremenu, ali snagom izabranih motiva zatečenih na osami još više evociraju neko drugo, minulo i tek u tragovima prisutno vrijeme naših starih kada je život na škoju bio znatno drugačiji nego što je to danas. Autor je ovdje u poziciji da su motivi pronalazili njega, jednako koliko je i on uočavao njih. Radi se o specifičnoj poziciji, duboko proživljenoj i iskazanoj iznutra. Čak niti sam medij fotografije tu nije od presudnog značaja. Jer unutar ovakvog odnosa presudan je onaj osjećaj zatečenosti unutar esencijalnog. Osjećaj neponovljivog kojeg kad se nađete unutar njega jednostavno morate zabilježiti i da je kojim slučajem umjesto fotografskog aparata autor imao olovku i papir nastao bi crtež. To su oni trenutci u životu koje priželjkujete, a koji se najčešće jave kad ih najmanje očekujete. A da bi uopće bili u poziciji da ih spremni dočekate, morate živjeti u skladu sa vlastitom okolinom ne očekujući ništa.

Performance je marenda i okrugli stol na temu: “Jel bolje sušit landovinu ispod kapota ili in derat kožu?” Pitati će netko možda: “Pa koga to uopće danas zanima?” Međutim manje je važno koga zanima, a puno više da li to intrigantno pitanje koje je unutar samo pola stoljeće od vitalnog postalo marginalno zanima više ikoga ili nikoga. Ipak je ne tako davno u našoj lijepoj Dalmaciji to pitanje bilo jedno od važnijih u svakodnevnom životu ljudi, a danas rijetko tko i razumije o čemu se tu zapravo radi. Mora se priznati prilično indikativna situacija. Nadalje, ambijent “Kroćenje Valova” čine i istoimena video instalacija koja nježnim pretapanjima: plaže u uvali Pobrizi, Stipinog mula i impresije sutona kao lajt motiva u dijalogu sa portretom (pročišćeni foto portret prenesen uljem na platno, te naknadno pozlaćenih ruku i lica – zlatno lice, zlatne ruke) autorovog nona i ready made skulpturom (zlatom patinirane posječene nonine smokve koja je dala svoje…..), stvara ozračje dostojanstvene prolaznosti u biološkom vremenu koje nezaustavljivo istječe. Ozračje abrazije koja je stalna mada ne i drastična da bi bila lako uočljiva. Osjećaj da danas jesmo, što za sutra ne možemo sa 100%-om sigurnoću tvrditi. Spokoj neumitnosti uronjen u osjećaj neraskidive povezanosti i duhovne prisutnosti sviju, sada i ovdje bili je svjesni ili ne. Vidimo protok, osjećamo trajanje. Vidimo kraj, osjećamo neki novi početak. Radi li se o zabludi? Ne. Radi se o dobroj izložbi koja me dira tamo gdje volim biti sam sa sobom. Možda je umjetnost Sizifov posao, a možda i nije. Izvolite se suočiti. Sa samima sobom.

Toni Horvatić