Saša Burić / Kruh i Čokolada

Kruh

Kruh svagdašnji, sa sedam kora, kruh u ruke, tko tebe kamenom, ti njega kruhom… mnogo je patetičnih poslovica u kojima se spominje kruh. Ljudi vole svečano izgovarati tu imenicu. Saša Burić, međutim, nije ni patetična ni svečana osoba. On je cinik koji se ne razmeće emocijama i to da se kruh pojavljuje u naslovu ove izložbe čini mi se da ima zamršenije i zabavnije značenje od onoga u kojemu će ga upotrijebiti ministrica socijalne skrbi ili vaš župnik. Fotografirati i bogate i slavne i nazvati to kruhom, socijalnim minimumom, namirnicom od četiri kune, osobeno je burićevska zlobna šala, vic kojim se on nježno ruga i s bogatima i slavnima i sa samim sobom. Kruh iz naslova istodobno je ironičan socijalni komentar i ismijavanje vlastitog posla.

Zbog ovakvih stvari volim Sašu. S njim jednostavno nikada niste načisto. On je složena osoba, izvanredno pronicav, okretna uma, zajedljiv, jezičav i neobuzdano duhovit. Mnogo puta njegovom društvu strahovao sam da će mi mjehur popustiti. Ali, on nije klaun. Okupljeni sline i grče se od smijeha na njegove bujice otrovnih i savršeno točnih slika, a on ostaje miran, uspravan, skamenjenja lica, aristokratskom suzdržanošću vrhom prstiju miče neki končić ili trun pepela s hlača.

Sve to, ako znate gledati, naći ćete i na njegovim fotografijama. Nema na njima viška osjećaja, drame, “krvi, znoja, mokraće, sperme”, kako sam autor zna podrugljivo kazati. On se ne unosi, ne živi živote ljudi koje fotografira, ne zastupa njihove političke stavove, etičke ili estetičke nazore. Oni su tu, da se razumijemo, Saša ništa ne propusti uslikati, sve što trebate znati o čovjeku je točno u njegovu portretu, mušterija će biti više nego zadovoljna. Neki će od njih, kada vide kako ih je Saša snimio, možda i glupo pomisliti da je on njihov istomišljenik ili čak, sačuvaj nas bože, obožavatelj, a on će nešto nejasno promrsiti, spakirati opremu i nestati, distanciran i nedokučiv za većinu svojih modela.
Njegov je posao završio nakon što je namjestio kompoziciju i svjetlo, dotjerao svaki detalj i okinuo u jednom perfektnom trenutku. On također nije od onih koji čeka taj trenutak, vreba s okom na tražilu dok se kadar ne dogodi. Stvarnost je nepouzdana, istina precijenjena, a urednici nestrpljivi. Pogledajte dobro ovu izložbu. Ove lijepe iluzije načinio je čovjek koji sam nema puno iluzija.

“Fotografskom objektivu ne možeš lagati”, reče mi prije neki dan lukavo gledajući moju reakciju, a ja sam ga samo sažalno pogledao i kazao:
“Ma, koga ti, Saša, zajebavaš?”

Ante Tomić

————————————————————

Čokolada ili topljenje stvarnosti

Vrijeme i prostor se tope i prelivaju kao čokolada pred našim očima. Ambivalentnost fotografija Saše Burića jedva da se može pratiti, pogotovo ako ne poznajete njegovu osobnost. Kontrast izmedju naručenih fotografija i onih “napravljenih za svoju dusu” proizlazi iz Burićevog pronicljivog uranjanja u kompleksnu i često nerealnu svakidašnjicu života. Iako dokazani profesionalac, Burić je uspio u svom radu sačuvati onog radoznalog dječaka sa kamerom u vječnoj potrazi za pitanjima i odgovorima. Trenutak kada pronađete jedan mali djelić istine u svijetu oko sebe je kao onaj divan osjećaj u ustima kada ste nagrađeni prvoklasnom čokoladom. Taj trenutak je možda kratak, ali tako sladak…

Crno-bijele fotografije prirode odabirom tema predočavaju prolaznost vremena, tim više što je na većini slika odsustvo čovjeka naglašeno upravo nekim njegovim atributom ili pomagalom (alatka, vozila, zapušten renesansni vrt, plug, obješena torba sa starim kruhom na prozoru). Ove fotografije oslobođene od “pritiska” ljudskog prisustva u figurativnom smislu otvaraju prostor “uživanja” u promatranju vremenskog i prostornog tijeka koji nas vodi u osobnu vizualnu realnost. Upravo na ovim fotografijama Burić pokazuje totalni odmak, možemo reći bijeg od glamoura. Pozadina koju promatramo je često zapuštena, oronula, izlokana, a nekoć sjajni artefakti sada su zaboravljeni i ostavljeni da istrunu.

Kada i odluči da fotografira ljude, Burić to radi na potpuno suprotan način nego na “ispečenim fotografijama”. Anonimna lica u arhitektonski prepoznatljivom prostoru umjesto uvećanih portreta poznatih zvijezda. Mladić iz Geta (ime kvarta govori već samo za sebe) nježno prebacuje ruku preko nabildanih ramena svog prijatelja dok oboje poziraju unutar vremenom nabreklih i raspucanih zidina Palače, a sada njihovog egzistencijalnog modusa operandi; udaljena publika leđima okrenuta od promatračkog oka u vrtu Galerije Mestrović; potpuno nepoznati vjenčani par pred Eiffelovim tornjem u Parizu kojim Burić kompozicijski i tematski karikira toliko puta ovjekovječene celebrities u sličnom kadru.

I na kraju fotografija meksičkog dječaka sa mrtvačkom maskom poluležeći na fotelji koja je možda doživjela i bolje dane: anonimnost i istovremeno prepoznatljivost momenta ovjekovječena u preciznom ispitivačkom kadru.

Što je dalje od savršenog stiliziranog dekora u kojima trenutačne medijske zvijezde u standardnim namještenim pozama nude tako traženu iluziju sreće, Burić je sve bliži otkrivanju one druge strane života u kojoj svi mi ostavljamo trag, makar bio i jako malen. Kao što na početku rekoh, rezultat je pravi užitak. Mljac!

Maja Veldt-Poklepović