Željko Badurina / Lajk end šer

„Ljepotu svatko lijepom drži – baš u tom je rugoba njena.“

Lao – tse[1]

 „Ponovo naglašavam: idilu i za sve, jer svi ljudi od davnina čeznu za idilom, za onim vrtom u kojem pjevaju slavuji, za onom zemljom sklada gdje svijet nije okrenut protiv čovjeka a čovjek protiv drugih ljudi, naprotiv, gdje su svijet i svi ljudi stvoreni od jednog istog materijala, a vatra što plamti na nebu je ona ista vatra što gori u ljudskim dušama.“

Milan Kundera[2]

Izložbom „Lajk end šer“ Željko Badurina predstavlja stotinjak radova nastalih u posljednjih pet godina. Radi se o digitalnim ispisima (pc screenshotova) na kapafix ploče cca A3 formata, radovima koji su iz virtualnog svijeta društvene mreže Facebook (za koju su rađeni) izmješteni u materijalni prostor galerije. Autor je za izložbu napravio selekciju koja ukljućuje 7 % od više tisuća postova koliko ih je na Facebooku objavio od 2012. godine do danas. U ispisu je format screenshota odabrao kao prezentacijski najvjerniji originalu, a pri odabiru iz ogromne količine materijala izabrao je njemu najdraže u kombinaciji sa najpopularnijim radovima koji su na FB-u dobili najveći broj lajkova ili su se najviše dijelili. Promatrani u kontekstu potrošačkog društva i masovne medijske kulture Badurinini radovi usmjeravaju pažnju ka strategijama digitalne reprodukcije i ready-madea. Ukazuju na gubljenje granica između istinitog i lažnog, stvarnog i imaginarnog, pozitivnog i negativnog značenja. Oni su svojevrsni model isprepletenih simulakruma, razrađuju i prokazuju između ostalog suptilne odnose i interakcije dobrog i lošeg ukusa unutar društva spektakla. Kritika su anomalija i dogmi društva projektiranih slika koje streme biti alfa i omega svih gledišta, uvjerenja, znanja i emocija svakog pojedinca. Pojedinca na kojega se učestalo pozivaju gotovo svi, a do kojeg ne drži gotovo nitko u postranzicijskoj poziciji niske ekonomske učinkovitosti i značaja. Badurina se referira na stvarnost u kojoj je groteska dress code koji privlači pažnju i glasove sljedbenika u situaciji u kojoj se čini da se čelnici svih domena natječu za Oscara popularnosti, a da pri tome cilj uvijek opravdava sredstvo. Željko Badurina registrira te devijacije i komentira ih u tehnici digitalnog foto kolaža, služeći se pritom suvremenim tehnologijama u dobrom duhu dadaizma. Njegovi komentari su britki, jasni i razotkrivajući. Usuđujem se napisati i iscjeliteljski, jer smijeh kojim kroz satiru oplemenjuju mnogobrojnu FB publiku nasušna je potreba u ovom društvu teških riječi i lakih obećanja. Smijeh je zadnje utočište i posljednji bastion slobode. Važno je pritom naglasiti da Badurina u svojim radovima nikad nije otklizao u patetiku moraliziranja i upućivanja na „pravi put“. Ne zauzima stranu unutar svekolike entropije kojoj svjedoči. Iako nitko nije pošteđen kritike, pa samim tim u ovom opusu nema svetih krava, Badurina sljedeći osobni princip elementarnog uvažavanja različitosti i temeljne ljudskosti jako pazi da njegovi radovi nikoga ne vrijeđaju po rodnoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi. Zbog ovih radova nitko neće aktivirati pakleni stroj i izazvati eksploziju u kojoj će netko nastradati, ali bi im se svakako trebalo dopustiti da u nama prouzroče imploziju iz koje ćemo izaći kao bolji ljudi. Ljudi koji se smiju i raduju životu. Nejunačkom vremenu usprkos.

Toni Horvatić

[1] Lao-tse, Knjiga puta i vrline, Mladost, Zagreb, 1981.

[2] Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.