Lav Paripović / No Comment

 Izložbom simboličnog naziva No comment svoj umjetnički izričaj predstavlja mladi akademski slikar zagrebačke adrese Lav Paripović. Rad se sastoji od dva video prikaza izvedenih u tehnici stop-animacije preko kojih se autor metaforički referira na tematiku globalnih katastrofa čovječanstva. Iako naslov izložbe sugerira suzdržanost interpretacije sadržaja i dodatna pojašnjenja, ipak se iza njega krije mnogo dublje značenje jer, iako paradoksalno, tišina je nekada jednako snažan odgovor. Ne želeći dati naziv izložbi, odnosno naslovivši je u prijevodu – Bez komentara, autor prepušta radovima da govore sami za sebe. Izostanak komentara zapravo govori mnogo, a upravo tu se krije i doza kritike društvene zbilje koju autor time izražava. Ta konstatacija pogotovo se može potvrditi kroz prvi dio izložbenog rada naziva Kula babilonska, koja je kao mitski biblijski pojam duboko uvriježena i prepoznatljiva u zapadnjačkoj kulturi te je kroz povijest bila čest simbol u umjetnosti. Prema biblijskoj mitološkoj predaji potomci božjeg poslanika Noe odlučili su sagraditi kulu toliko visoku da dotiče nebo ne bi li time prikazali simbol svoje moći. Navodno, vidjevši to Bog je shvatio da su ljudi pohlepni i odlučio ih je kazniti pomiješavši im jezike kako ne bi mogli više međusobno komunicirati. Raspad jezika u značenjskom smislu ujedno je i raspad identiteta nekog naroda što je ključna inspirativna nota ovog rada. Drugi dio rada naziva Twins interpretira svojevrstan raspad jednog ekonomskog sistema. Bombaški napad na World Trade Center koji je bio simbol ekonomske velesile SAD-a odjeknuo je na globalnoj razini kao nezapamćena katastrofa. Ono što dodatno inspirira i fascinira Lava je poveznica koju pronalazi u ovim događajima (iako je jedan mitski), a to je raspad arhitektonskih zdanja kao jednih od ključnih faktora za temelj razvitka ljudske kulture i djelatnosti. Rušenjem velikih i u ljudskoj svijesti „sigurnih” utvrda ruši se i društvo spektakla[1]. Ono što je postalo simbolom razvitka i osloncem nestalo je u tren. Time je nestala i deluzija u Veliko obećanje o neograničenom napretku.[2] Odabirom podruma Dioklecijanove palače kao izlagačkog prostora autor je imao namjeru dodatno istaknuti simboliku arhitekture u razvoju čovječanstva koje u ovom kontekstu „devoluira”.  Videa su oblikovana loop tehnikom čime repetitivnost radnje naglašava kritičnost djela i stvara atmosferu. Zvukom kao dodatnim efektom Lav je pak htio dati dozu humora kako ne bi sve bilo destruktivno i pesimistično. Na kraju svakog videa prikazani su digitalno oblikovani piktogrami koji kao primitivan vid jezika jednostavno komuniciraju sadržaj rada sa svim gledateljima. Tu se, prema mojoj interpretaciji Lavova rada krije i poanta a to je da umjetnost kao duhovni način komunikacije ima sposobnost iznova povezati ljude.

Kustosica Ivana Vukušić

[1]     Debord Guy (1967.), Društvo spektakla, 1967., elektronsko izdanje, raspoloživo na: https://anarhisticka-biblioteka.net/library/guy-debord-drustvo-spektakla

[2]     Fromm Erich (1976.), Imati ili biti, elektronsko izdanje, raspoloživo na: http://www.skripta.info/wp-content/uploads/2016/03/Erich-Fromm-imati-ili-biti.pdf