Lina Rica / Transfuzija vremena

Transfuzija vremena višegodišnji je multimedijalni projekt Line Rice, umjetnice s bazom u Ljubljani, koji istražuje fenomen vremena i mogućnosti njegova poimanja u suvremeno informacijsko doba. Projekt čine serije radova, starijih, novijih i onih u nastajanju, koje izlaže u različitim kombinacijama, ovisno o prostoru, a koji u svakom novom kontekstu dobivaju dodatan sloj značenja i čitanja. Na splitskoj izložbi koja se odvija na dvije lokacije, Loggi Zlatnih vrata i GKMM-u, autorica prezentira doista kompleksan presjek radova/cjelina koji tematiziraju vrijeme, njegove datosti i prelijevanja. Izložbu čine svjetlosna instalacija NowHere, animacija Big Time, video dokumentacija dugogodišnje akcije From Sea to Sea, instalacija Very Important Notifications About Time, objekt Everything, fotografije The Sleeping Beauty, objekt The Self, crtež/grafikon Words through Time i grafike Time i It’s Time.

Umjetničke strategije Line Rice zasnivaju se na upotrebi jezika kao alata sporazumijevanja i reprezentaciji modernih alata mjerenja/iskaza vremena s kojima ideju individualnog i kolektivnog poimanja vremena čini vidljivom promatraču. Jezik, koji je (ne)moćan alat kojim interpretiramo svijet i koji nikada ne prenosi do kraja ljudski doživljaj, osjećaj i iskustvo, ovdje je reprezent jednako tako manjkavih sposobnosti da do kraja osjetimo i shvatimo vrijeme, koje mjerimo i osjećamo modernim alatima. Naučeni smo vrijeme doživljavati linearno, no ono je u ovim post vremenima, kao što i sama autorica ukazuje svojim radovima, sve samo ne linearno ili kronološko: ono je spekulativno, fluidno, nestalno, neprestano se transformira, pretače, a prošlost, sadašnjost i budućnost postaju pojmovi koji gube svoje tradicionalne značajke. Kompleksna društva današnjice, u kojima se izgubio primat ljudskog iskustva, postoje samo u relaciji s digitalnom infrastrukturom i kaotičnim mrežama, a pojedinac i subjektivno poimanje vremena u potpunosti su dezintegrirani. Kada razmišljamo o vremenu, bez prevelikih znanja o povijesti njegove percepcije, nameće nam se pitanje odakle uopće doživljaj protoka vremena, postoji li on u nama organski, neovisno o kontekstu, društvu i vremenu u kojem živimo ili je to koncept nametnut od trenutka kada smo o vremenu počeli razmišljati u relacijama mjerljivosti, njegove iskoristivosti i naše produktivnosti. Pitamo se što je s vremenom prije ljudskog postojanja i pogleda, s vremenom izvan ljudskog iskustva, s poviješću Zemlje toliko dalekom i dubokom da ju je nemoguće pojmiti, koja seže milijarde godina unazad (deep time). Izbacivanje čovjeka iz cjelokupne slike događa se, na neki način, i sada, u postdigitalno doba kada su se koncepti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u potpunosti izokrenuli: algoritmi predviđaju ono što ni sami nismo svjesni da želimo i na taj je način budućnost postala sadašnjost, a prošlost je svojim nedostatkom spoznajnih alata postala nedovoljna za razumijevanje sadašnjosti. Nije li budućnost u tom slučaju već tu i apsolutno je bespredmetno razgovarati o sada i ovdje (osim ako krenemo u razgovore o tome u čisto duhovnom, ontološkom smislu)? „Ono što se događa u sadašnjosti, bazirano je na prisvajanju budućnosti“, navodi se u sjajnom tekstu The Speculative Time Complex.[1] Sadašnjost je više uvjetovana budućnošću nego prošlošću, a stare postavke ne vrijede i manjkave su za razumijevanje današnjice. Naša percepcija vremena se neminovno promijenila i na nju utječe čitava mreža različitih nestalnih oslonaca koji nam onemogućuju osjećaj sigurnosti. Na tragu kritike sadašnjosti je i Derrida koji govori da je sadašnjost korumpirana prošlošću i budućnošću, da uvijek postoji odsutnost u središtu prisutnosti i da se povijest ne može tumačiti kao povorku prisutnosti[2]. Dakle, sadašnjost je u spekulativnom odnosu i prema prošlosti i prema budućnosti.

Svjetlosna instalacija NowHere poetična je i filozofska igra riječi koje, zavisno od toga koji elementi svijetle, prevodimo kao nigdje, ovdje, sada. Slova koja podsjećaju na prizore iz distopijskih filmova u ritmičkom bljeskanju pozivaju nas na promišljanje značenja, a također upućuju na nestalnost struktura (na koje smo se navikli oslanjati). Ili možda na doživljaj protoka vremena iz različitih perspektiva. S jedne strane, jedino što postoji je ovdje i sada, i tako je bilo od prvog trenutka postojanja. No problem je u tome što smo u svojim nastojanjima življenja uglavnom nigdje, u procijepima, i u nekoj vrsti pokušaja da zaustavimo vrijeme. Još jedan element, ovog puta psihološki, koji nam onemogućuje da doživimo sada jest što naš doživljaj vremena (kao i identitet) oblikuju i sjećanja i strahovi. Postoje li onda uopće prošlost i budućnost, koliko naša percepcija vremena u datom trenutku utječe na sada, i to na sada koje je zbito i zatrpano informacijama kao nikad? U tekstu Mercé Alsine, kustosice izložbe Here now/Nowhere održane 2019. godine u mjestu Cardedeu pored Barcelone, navode se riječi austrijskog teoretičara Armena Avanessiana koji kaže „da jezik mijenja značenje vremena i na materijalnoj i ontološkoj razini, a ne samo lingvističkoj i konceptualnoj“, dok autorica teksta zaključuje da ovaj rad „nije samo puka jezična igra već prijedlog za materijalnu i ontološku transformaciju prostora i vremena, ili barem načina kako ih im doživljavamo“.[3] Rad Very Important Notifications About Time kroz animaciju riječi na dva ekrana izlistava sintagme koje je autorica prikupila pretražujući na Google tražilici pojmove: time is, past is, present is, time will, the future was itd. Sakupljajući najčešće rezultate pretraživanja autorica dobiva vrstu presjeka dominantne percepcije vremena danas. Riječima prošlost, sadašnjost i budućnost bavi se i u radu Words through Time u formi crteža/grafikona koji prikazuje koliko su se često navedene riječi pojavljivale i koristile kroz povijest. Animacija Big Time sastoji se od kronološki animiranih screenshotova mobitela sakupljenih od 2017. godine do danas, a sadrži ponavljajuće ili simetrične brojeve digitalnog sata. Sam način izlaganja doslovno reprezentira ekran mobitela, kao što i doslovno upućuje na ubrzanost današnjeg života, na svijet koji se temelji na mjerenju i uspoređivanju, a vrijednost naših života izjednačuje s produktivnošću. Što to uopće znači da se živi ubrzano i koliko je informacijsko doba i neprestana izloženost dokazima o prolaznosti promijenila našu percepciju vremena? I misli i vrijeme su u korijenu svih naših strahova, pa je li onda vrijeme kao mjereni pojam uopće važan za ljudsku samospoznaju? Svojevrsnim redizajniranjem suvremenih alata za mjerenje vremena, autorica dovodi u pitanje i svoj položaj u sadašnjosti, koja, osim mjernih jedinica, ne daje puno čvrstih oslonaca. Poetska performativna akcija From Sea to Sea (započeta 2006.) u kojoj pretače tri decilitara mora iz jednog u drugo more (Jadran, Sjeverno more, Atlantski ocean i dr.) upućuje na relativnost mjerljivog vremena i također otvara pitanja doživljaja vremena i ideje vječnosti. Radnja se može shvatiti kao ilustracija koncepta cikličnog vremena i kao metafora za prolaz modernog vremena. Cikličnost, gdje vrijeme potencijalno nikad ne ističe, djeluje apsurdno ako je usporedimo s linearnom percepcijom vremena kakvu poznajemo na Zapadu, gdje vremena stalno nedostaje, a neiskorišteno vrijeme se nepovratno gubi, kaže Jasna Jernejšek u predgovoru izložbe Pretakanje vremena.[4]

Everything je rad u kojem u realnom vremenu promatramo jetkanje i transformaciju cinkove ploče za grafiku (uronjenu u mješavinu modre galice, soli i vode) i koji komponentu vremena implementira na najdirektniji mogući način kroz procesualnost. Reakcija je u početku najjača, a zatim se usporava te tijekom tri tjedna trajanja izložbe pratimo proces raspadanja jednog živog organizma, prisustvo prirodnog ciklusa u prostoru galerije. Na vrlo poetičan, bolno melankoličan, ali i direktan način, rad nam pokazuje koliko je sve podložno promjeni i koliko ništa vremenu ne može pobjeći. Riječ koja se razotkrije nakon procesa raspadanja, everything/sve, također upućuje na procese erozije, nestajanja svega na ovom svijetu kroz vrijeme, ali je toliko otvorena i višeznačna da pruža prostor različitim čitanjima, upisivanjima značenja. Materijal koji otpada u procesu erozije nakuplja se na dnu spremnika od pleksiglasa. Taj je proces erozije objekta u svakoj galeriji drugačiji, no uvijek nas navodi da se pitamo je li zaista riječ o nestajanju ili jednostavno o transformaciji u neki drugi oblik, formu, vibraciju. Također, rad upućuje na pitanje je li moguće sačuvati ideje i osjećaje od nestajanja i propadanja pisanjem, izgovaranjem, fiksiranjem u riječ. Je li jezik dostatan za to? Tradicija konceptualne umjetnosti, procesualnost i performativnost susreću se u ovom radu koji na bolno lijep način razotkriva učinke protoka vremena. S učincima protoka vremena u kontekstu arhitektonske baštine socijalizma autorica se bavi u radu The Sleeping Beauty. Crno-bijele fotografije prikazuju dječje lječilište u Krvavici, mjestu pored Makarske. Modernističko arhitektonsko remek-djelo po projektu Rikarda Marasovića nastalo je 1964. i jedno je od brojnih građevina i spomenika iz vremena socijalističke Jugoslavije koja su prepuštena devastaciji i za koja se do dan danas, nakon njihove privatizacije, nitko nije pobrinuo. Zgrada je prvo bila vojno dječje lječilište za respiratorne bolesti, zatim turističko vojno odmaralište, a van sezone bila je otvorena i za radnike, učenike, osobe slabijeg imovinskog stanja. Za vrijeme rata 1991. – 95. služi za smještaj izbjeglica i ranjenika, a 2000. se demilitarizira i prelazi u ruke agencije Club Adriatic otkada propada. [5] Linu Ricu i ovdje zanima utjecaj vremena, vidljiv u propadanju jednog iznimnog kompleksa, te duh vremena koje je u našem društvu obilježeno brisanjem i utišavanjem sjećanja i pamćenja. Ovdje nikako ne smijemo podleći ljepoti i zavodljivosti ovih fotografija, već ih promatrati prvenstveno kao komentar na dominantnu, službenu politiku sjećanja i odnos prema vlastitoj kulturnoj baštini i naslijeđu socijalizma. Socijalističkim nasljeđem, osobnim i kolektivnim sjećanjem i pamćenjem bavi se i u radu The Self: u malom bijelom omotu stoje tri značke kakve smo svi imali negdje u kućama i stanovima tijekom djetinjstva u Jugoslaviji, no one prikazuju portret autorice iz profila u zlatu, srebru i bakru. Lucidno poigravanje s komemorativnim značkama portreta Josipa Broza Tita, aproprijacijom dimenzije omota, zlatnih slova, portreta u profilu i materijala, navodi nas na pitanja kolektivnog sjećanja ovih prostora, a preuzimanje forme koja danas više gotovo ne postoji u našoj vizualnoj svijesti ponovno obrađuje temu transformacije vremena, osobne i kolektivne povijesti te kako danas, iz ove pozicije, reagiramo na nešto što više ne postoji. Poigravajući se svojim portretom ona ovdje, kao i u nekim od svojih svjetlosnih instalacija u kojima koristi riječi, preuzima strategije i forme reklamne industrije, ali i govori o vremenu u kojima idoli ne postoje, a ikone smo svi. Riječi i kritički pogled na vrijeme dio su grafike Time koja u tradiciji konceptualne umjetnosti ponavljanjem ukazuje na suludost i brzinu ovog vremena i odsustvo toliko potrebne dokolice koja je danas jedan od mogućih strategija otpora ovim nepravednim društvenim poretcima.

Može li kritičko poimanje vremena ponuditi i kritički pogled na trenutak u kojem se nalazimo te pružiti mogućnost za nove sadašnjosti, rješenja, odnose, humanije sisteme? Autorica kroz svoj rad istražuje te mogućnosti, ali uz svijest o nužnosti konstantnog preispitivanja naše vlastite pozicije u sistemima koji se vrtoglavo izmjenjuju i koji daju malo prostora za bilo kakvu vrstu sigurnosti.

 

Tanja Špoljar

[1] Malik Suhail, „The Speculative Time Complex“, u Suhail Malik and Armen Avanessian, eds. The Time Complex: Postcontemporary, Miami, Florida, 2016., str. 11., https://research.gold.ac.uk/id/eprint/21559/1/PoCon-book-intro.pdf (moj prijevod)

 

[2] Boris Groys, Comrades of Time, 2009., https://www.e-flux.com/journal/11/61345/comrades-of-time/ (moj prijevod)

[3] https://linarica.com/nowhere/ (moj prijevod)

[4] http://www.scca-ljubljana.si/lina-rica-pretakanje-casa/ (moj prijevod)

[5] Informacije su preuzete iz kataloga izložbe „(Ne) vjeruj pripovjedaču – slučaj Krvavica“, Salon Galić, 2021., Slobodne veze/Motel Trogir,  https://slobodneveze.wordpress.com/wp-content/uploads/2021/10/ne-vjeruj-pripovjedacu_krvavica.pdf