Tvrtko Burić / Line memories

U svijetu nikad veće kompetitivnosti sve je učestalija nemogućnost održavanja ravnoteže između duhovnog i materijalnog, te privatnog i profesionalnog zbog čega dolazi do radikalne stagnacije kvalitete života pojedinca. Takvo okruženje postaje glavno inspirativno područje u radu Tvrtka Burića i ključni poticaj za bijeg u svijet vizualnog i doživljajnog u kojem autor pronalazi mogućnost rješenja za novonametnute vrijednosti kroz uspostavljanje ravnoteže između punog i praznog, mirnog i dramatičnog, prirodnog i umjetnog. Tvrtko Burić iskustvo doživljaja svijeta u kojem živi transformira u umjetničke instalacije disperzivnog karaktera. Spontanim i intuitivnim oblikovanjem jedinstvenih formi autor utjelovljuje snagu i energiju doživljenog.

Povijesnost Dioklecijanovih podruma postavila je jedinstven izazov u Burićevom radu. Oblikovanje nove umjetničke instalacije zahtijevalo je uspostavljanje dijaloga s kompleksnim i slojevitim prostorom podruma. Kako je izgradnja podrumskih dvorana uvjetovana geološkom podlogom lokaliteta, Tvrtko Burić je morao slijediti prirodne zadatosti i specifičnosti prostora prilikom osmišljavanja i realizacije jedinstvenog site-specific rada. Dok je manji dio sastavnih dijelova instalacije pripremljen unaprijed, veći dio rada nastao je na licu mjesta pri čemu je prostorni raspored elemenata novonastale konstrukcije realiziran unutar konteksta vizualnog sadržaja kojeg poimamo kao totalitet povijesnog nasljeđa.

Tvrtko Burić osmislio je linearni crtež koji je materijalizirao u prostoru gradeći rasplinutu strukturu naizmjeničnih organskih formi i grafičkih akcenata. Linija, kao ključna nit poveznica svih dijelova instalacije, definira dinamiku cjelokupnog prostora. Ona objedinjuje, razjedinjuje i rasplinjuje vodeći pogled promatrača od razvedenih formi, preko stanovitih pauza u prostoru, pa sve do krajnje minimalističkih akcenata. Instalacija izdaleka poprima dojam trodimenzionalnog skiciranja po zraku, no njezina prostorna slojevitost poziva promatrača da zakorači u njezinu unutrašnjost kako bi pobliže promotrio bogatstvo detalja konstrukcije, te stekao sveobuhvatni dojam prostornog crteža. Kretanjem kroz prostor promatrač postaje sastavni dio instalacije spoznajući pritom beskonačan broj točki gledišta koje se mijenjaju svakim daljnjim korakom. Sagledavanjem djela iz više mogućih perspektiva promatrač gradi cjelovitu interpretaciju umjetničkog djela koja otvara različite mogućnosti evaluacije. Upravo se promatračevom aktivacijom postiže konačno ostvarenje instalacije te ona poprima svoj puni smisao.

Uz osnovni dijalog ostvaren između prostora, umjetničkog djela i publike, instalacija sadrži nekoliko ključnih slojeva značenja koje je moguće iščitati analizom pojedinih detalja. Ako pažnju obratimo na upotrijebljene materijale uvidjet ćemo kako je riječ o direktnom srazu prirodnih i umjetnih elemenata – sasušenih grana stabala povezanih s komadima plastike i metala u jedinstvene razvedene forme. Kombinacija prirodnog i umjetnog izravna je referenca na suvremeni izričaj realiziran u povijesnom prostoru. S druge strane, Burić spajanjem nespojivog ukazuje na dominaciju čovjeka nad prirodom koja je neminovna za naš opstanak, a koju sustavno uništavamo gomilajući nerazgradivi otpad. Pronalaskom ravnoteže između organskog i neorganskog možemo ostvariti i ravnotežu između čovjeka i prirode, industrije i prirode, tehnologije i prirode.

Daljnjom analizom detalja dolazimo do idućeg višeznačenjskog umjetničkog momenta. Svi dijelovi instalacije zajedno s prostorom u kojem se nalaze tvore zaokruženi i definirani prostorni entitet. No, ako razlomimo elemente i sagledamo ih kao jedinke uvidjet ćemo da je riječ o grupaciji različitih materijala koji djeluju poput nakupine beskorisnog otpada. Kada ih umjetnik transformira u jedinstvenu instalaciju koja je ostvarila dijalog s prostorom, ujedno se ostvaruje i maksimalni potencijal predmeta koje bismo u suprotnome odbacili. S druge strane, oslobađanje prostora podruma od nagomilanih predmeta kojima su se od srednjeg vijeka supstrukcije Dioklecijanove palače postupno zatrpavale ilustrira obrnuti proces: oduzimanjem dolazi do oslobađanja prostora čime je ostavljena mogućnost izgradnje mentalne slike, odnosno preispitivanja percepcije nas samih i naših postupaka. Oba primjera ukazuju kako spontano građenje i upotreba naizgled bezvrijednih predmeta, kao i čišćenje natovarenog prostora, mogu zajednički oformiti jedinstvenu energiju i dinamiku, te poprimiti smisleno obličje.

Upoznavanjem jedinstvene instalacije prostornog crteža promatrač spoznaje dinamiku i karakter samog autora kao i prostora u kojem je instalacija smještena. Linija tumači glavnu fabulu, no osim što se povremeno materijalizira u konkretnije natruhe figurativnih formi, ona ujedno ustupa mjesto pauzama, tj. prazninama u prostoru koje pružaju promatraču mogućnost da sâm dovrši priču i na taj način aktivno sudjeluje u radu.

Tvrtko Burić je svojim individualnim pristupom i razumijevanjem nematerijalnih vrijednosti pojedinog prostora ostvario komunikaciju između povijesnog i suvremenog, osobnog i kolektivnog, te ukazao na važnost i raznolikost poimanja vrijednosti umjetničkog djela i njegove trajnosti, kao i na mogućnost uspostavljanja dijaloga između prirodnih suprotnosti. Tako su materijalizirane bilješke umjetnikovih razmišljanja o neostvarivom, ali i potencijalnom postale svojevrsni poziv za višeslojno iščitavanje dinamika i varijabli suvremenog života, te traženja mogućih korektiva i čovjekove uloge u njemu.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.