Maja Rožman / Ljetni album

DOKUMENTACIJA IZLOŽBE:

• KATALOG IZLOŽBE ovdje
• FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje
• VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje
• VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje
• VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

_______________

Maja Rožman u Salonu Galić izlaže tri ciklusa radova vezanih uz temu odmora i ljetovanja, upravo u terminu tzv. vrhunca turističke sezone. Tematski i idejno riječ je o tri ciklusa ili serije radova, “Slike s odmora”, „Ljetna kolekcija“ („Summer collection“) i „Razglednice“, koji propituju društvenu percepciju umjetnikova rada kao odmora, ali i tehnički aspekt slike. Prvi ciklus slika (u tradiciji umjetničkih medija, štafelajne slike) izveden je uljem i akrilnom bojom na platnu. Kod „Ljetne kolekcije“ se ulje i akrilna bolja na platnu kao analogni mediji komponiraju s digitalnim printom, dok su „Razglednice“ novi, dosad neizlagani ciklus digitalnih grafika. Osim tranzicije od tradicionalnih preko industrijskih slikarskih materijala do digitalnog printa, paralelno uočavamo istraživanje mogućnosti novog fotorealizma slikarstva nove figuracije. Naime „Slike s odmora“ koloritom podsjećaju na polaroidnu fotografiju i reklamnu ilustraciju prema fotografiji (na koju je intervenirano air brashem) iz postmoderne ere „velikog“ povrata reprezentacijske umjetnosti i medijalizirane slike, dok pomak prema apstraktnom imaginariju nalazimo u ciklusu „Razglednice“; prema Adornovoj ideji umjetnosti kao „egzaktne fantazije“ i fizionomijskoj metodi njezine interpretacije. U formalnom i kontekstualnom proširenju krovne teme izložbe – odmora s konotacijama ljetovanja i putovanja (izmještanja iz svakodnevnice), Maja Rožman ovdje ukazuje na problem umjetničkog rada, pa tako i odmora od njega. U modernizmu, avangardni diskurs umjetnosti doveo je do toga da je umjetnička „profesija“ postala deprofesionalizirana. De-profesionalizacija umjetnosti stavila je umjetnika u nepovoljnu poziciju u društvu, jer je često interpretirana od strane publike kao povratak umjetnika u status neprofesionalizma. Prema tome, suvremeni umjetnik počinje se percipirati kao profesionalni neprofesionalac. Ako je za svaku sliku autorica uložila broj radnih sati jednog zakonom određenog radnog tjedna, je li to njezin posao, treba li i zaslužuje li odmor? Paroksizam teme odmora je plutajući plamenac, kao protežni (ponavljani) motiv izložbe.

Na „Slikama s odmora“, romantiziranje prikazanih predmeta postiže se pojačavanjem plitkog, banalnog i sladunjavog, odnosno kičističkog svojstva motiva. Na primjer, koluta za plivanje na napuhavanje-ružičastog flaminga – koji totemsku snagu dobiva fetišiziranjem na način objektivizacije preuzete od reklamnog (intenzivno obojeni okviri slika „Ljetne kolekcije“ doimaju se kao izrezak „bogato“ kromatski zasićene stranice kataloga) načina fotografiranja sezonske robe. Maja Rožman uistinu problematizira robne fetiše kao nove sustave pojedinačnih i kolektivnih identiteta. Rekviziti za ljetovanje na plaži prikazani su bez ljudi, bez avanture i bez radosti. U konotaciji ljetovanja kao luksuza, u kontekstu aktualnih statističkih pokazatelja istodobno pauperizacije društva i ekonomske eksploatacije prirode – reifikacije krajolika, ovi objekti ili robni fetiši kao novi sustavi pojedinačnih i kolektivnih identiteta, zadobivaju magijsko značenje. Oni su najčešće plastični i glatki, a glatkoća je uvijek atribut savršenstva. „Hijerarhija tvari je ukinuta: jedna jedina zamjenjuje ih sve: cijeli svijet se može plastificirati, pa čak i sam život“ – prema Rolandu Barthesu u Mitologijama, plastika je sama ideja njezine beskonačne transformacije.

U formalnom i konceptualnom proširenju izložbe, takve se slike u „Ljetnoj kolekciji“ izmjenjuju s pejsažnim slikarstvom, morskog (visokog) horizonta koji priopćava odsustvo svih sadržaja, pritom su prirodno i artificijelno istoznačni. Ljetna svjetlost, u  perceptivnoj nejasnoći prirodnog krajolika, vizualizirana je uvođenjem akrilne boje. Na kraju procesa transformacije hrvatskog društva u smjeru služenja turističkom doživljaju, hrvatski krajolik figurira kao imaginarni raj. Ljetovanje dobiva konotaciju raja upravo umjetničinim kruženjem oko iskustva uzvišenog, to jest niveliranja trivijalnoga i uzvišenog: rekviziti za ljetovanje su relikvije naše vjere u samoodređenje putem rada, za koji smo nagrađeni odmorom od rada i možda novcem kojim možemo otići na ljetovanje. Ikonografija raja fiksira regiju izvan vremena i prostora: „zemaljski raj“ je uvijek na nekoj razini označitelj kolonijalnog prostora/objekta/želje. Slojeve referentnog imaginarija autorica ugrađuje u slike sve manje prepoznatljivog motiva, u njegovoj rekonfiguraciji. Razmjena između stvarnosti i fikcije završava razglednicama „Fragmenti ljeta“ uglavnom apstrahiranih motiva, pa tako i morske pučine kao pozadinske slike – to su slike osjećaja (senzacija) ljetnog odlaska na plažu, na njima nema slika turistificiranih krajolika, mjesta i prostora koje smo posjetili kao podsjetnik na činjenicu da putovanja su-oblikuju naš identitet. Razglednica je konceptualizirana temom razglednice niotkuda. Ironizirajući interpretaciju umjetnosti kao nečega što teži savršenstvu i idealnom, vizualnim jezikom podsjeća na umjetnost načinjenu strojem – umjetnom inteligencijom (AI), najnovijim neumornim stvarateljem umjetničkih djela. Razglednica je diskurzivni objekt koliko i materijalni. Također, pošiljanje razglednice je nepovratno.

Umjetnički trajektor Maje Rožman obuhvatio je široki raspon medija, uključivo video, a ovdje istražuje sliku kao image, kao photography i kao painting.  Njezina namjera ukazati na problem konstrukta zemaljskog raja (morska veduta pod zavjesom je pljuska, u „Ljetnoj kolekciji“), turističkog teatraliziranja robe (prikazane u zapečaćenoj iluziji lebdenja, „beztežinskoj“ lakoći u svom magijskom i ritualnom smislu) kao metafore turistifikacije društva. Razotkrivanje mreži kulturalnih značenja koje je imanentno djelima na izložbi, zasićene estetizacije slike, otkriva problem dogovornog odnosa prema umjetnosti.

Silva Kalčić