Marieta Vulić / She woke up and wanted more

KATALOG IZLOŽBE ovdje

FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

U osnovi teorije o jeziku filozofa Ludwiga Wittgensteina stoji ideja da se riječima uvijek nešto predočuje. Otuda analogija jezika i slike. U svom Tractatusu, putem pojma logičke slike, autor zbližava navedene sustave značenja po konceptualnoj srodnosti. Postavlja temelje modernoga shvaćanja jezika kao logičke slike svijeta, misaone strukture koja ovisi o subjektu koji se tim jezikom koristi. Tezu o jeziku kao subjektivnoj kategoriji može se prepoznati u seriji crteža novijeg datuma SHE WOKE UP AND WANTED MORE  Mariete Vulić, u kojima autorica crta po sjećanju i prednost pred stvarnim daje mentalnim slikama dobro poznatih prostora i situacija.

Vizualni leksik Mariete Vulić sačinjavaju poznata predjela mikrolokacije, dnevne efemerije i naizgled suviše obični aspekti života u kojima prepoznaje kreativni potencijal. Inspirira je trivijalno, život jednostavnog tempa. Umjesto da svom radu prišije kakvu tragičnu crtu, nekakav zaokret ili zaplet, trudi se u priču smjestiti dane bez značajnijeg odjeka, na koje se zaboravlja uslijed protoka vremena. Traumatična iskustva u suvremenoj su umjetničkoj praksi autoreferencijalne estetike postala gotovo opće mjesto. Izloženi crteži ne mare za trendove, ne pokušavaju dobiti na otmjenosti, u njima nema velikih obećanja ni gesti. Marieta Vulić promatra svijet čvrsto uhvaćena u svom vlastitom ljudskom i umjetničkom slučaju. Motivirana je pronalaskom onoga što njenu svakodnevicu razlikuje od tuđih. Uz slikovni segment, na crtežima ravnopravno koegzistiraju zapisani vlastoručni naputci ili komentari preuzeti s uličnih plakata, iz svakodnevnih razgovora ili vlastitih monologa. U tim intimnim zabilješkama kriju se neizgovorene misli i osjećaji, koji nužno ne korespondiraju sa slikovnim segmentom, a nerijetko ih autorica razmješta iz jednog konteksta u drugi. Posežući za poznatim zgodama, progovara o svakidašnjim preokupacijama, željama i planovima proizašlim iz pozicije mlade žene tek upoznate s ozbiljnošću svijeta, u kojem pokušava pronaći sebe unutar više uloga. U svojim crtežima, Marieta Vulić polazi od mikrokozmosa, ali i njegova mjesta među drugim svjetovima, unutar veće cjeline makrokozmosa. Riječ je o individualizmu, koji ne rezultira izoliranošću, dapače osnažuje u prožimanju s drugima.

Razlog za odabir crteža leži u njegovom obilježju kao najjednostavnijeg i najizvornijeg identifikatora subjektivnog doživljaja svijeta. Već i sam kontakt s „crtačkom“ podlogom je osobno obilježen. Potez nas razotkriva pred drugima i stimulira ona predjela u nama koja se neposlušno opiru artificijelnom kontroliranju outputa. S druge pak strane svako likovno djelo, bez obzira na daljnji medij izvođenja, u svojim temeljima ima crtačku dionicu. Svoj inicijalni oblik, prvi izazov i provjeru zadobiva u crtačkoj disciplini. Premda skica, zabilješka i podsjećanje uglavnom imaju oblik crteža, danas kada umjetnost teži vraćanju korijenima iskustva te rekreiranju primarnog iskustva, crtež sve češće preuzima primat nad reprezentacijom. Marieta Vulić crtežu pristupa s pozicije redukcije forme, sažimajući proživljeni trenutak u rečenicu ili motiv, bez suvišnih detalja koji bi nas odvukli od sadržaja. Pomalo nezgrapan i neposredan crtež čuva svježinu i izravnost skiciranja, ogoljava brz i intuitivan potez rukom nalik afektivnom dnevničkom bilježenju, razotkriva stvaralačke navike u kojima se profilira kontinuirani rad i zavidna dosljednost. Crtanje za autoricu predstavlja samonametnuti zadatak, proces koji je koreografiran koliko i performativan. Marietina crtačka gesta slobodnog i istraživačkog karaktera pristaje uz prošireni pojam crteža, mijenja se ukorak s osobnim zrenjem i podrazumijeva priličnu suzdržanost svog materijalnog traga. Rukopis je neuljepšan i antimonumentalan nauštrb njegove sveprisutnosti. Iz takvog se poteza da iščitati stajalište o crtežu kao demokratičnom mediju, kritičnom naspram ideje umjetničkog djela kao estetskog proizvoda, koji je podvrgnut ponudi i potražnji, temeljnim zahtjevima tržišta. Crteži Mariete Vulić balansiraju između raznovrsnih vidova figuracije –  naivističkih vizija, stripovske narativnosti, ekspresionističke naglosti; asketskog pristupa radu; sklonosti konceptualnom zaokretu u razumijevanju crteža; ali i sasvim individualnih rješenja.

Da bi se bavili drugim bićima i sferama potrebno je upoznati vlastiti izvor i neko se vrijeme zadržati na njemu. Marieta Vulić pripada toj razvidno novoj generaciji umjetnika i umjetnica koji tek pomno obrađuju svoj vrt no propuštaju tuđe poglede, otvaraju se razgovorima i interakciji s predjelima izvan njih samih. Serija crteža SHE WOKE UP AND WANTED MORE  upozorava na postojanje, jedne osobe i jednog života, a time i jedne generacije koja se u njima može prepoznati, jednog turbulentnog vremena mladenačkih nadanja, dokazivanja i sazrijevanja, koje će uskoro proći. Baš kao ni ona sama, ni crtež neće ostati ovakav kakav je sada. Preostaje vidjeti što će se s njim dogoditi. Hoće li se pokret ruke nastaviti razvijati i oslobađati? Hoće li ikada odlutati u prostor? Hoće li u budućnosti djelatna ruka povući za sobom i zanjihati ostatak tijela?

Ana Čukušić