Marija Ančić / Sram te bilo

Umjetničko djelovanje Marije Ančić prepoznatljivo je ponajviše kroz medije crteža i animacije, posebice u korištenju GIF formata, no ovom prilikom predstavlja zaokret od dosadašnjih radova, eksperiment u potpuno drugom mediju a i odmak u tematici. Marija se u svom stvaralaštvu uglavnom bavi osobnim temama, propituje teme identiteta i sl. i iako je posljednje tri godine posvetila pojmu tjeskobe, ovog puta ju je zaintrigirala emocija srama, kako i zašto se sramimo te kako se sram ogleda u društveno-kulturološkom smislu.

Sram je jedna od fundamentalnih i najintezivnijih ljudskih emocija, veoma je bitan faktor u razvoju kulture i društva kao neophodan regulator društvenih i kulturnih normi gdje osigurava njihovo pridržavanje i sprječava njihovo kršenje. Uz krivnju je i jedna od moralnih emocija, pojavljuje se u interakciji sa socijalnom okolinom, a posljedice vezane uz osjećaj srama su socijalno odbacivanje, separacija, neprihvaćanje, gubitak samopouzdanja i samopoštovanja što sve zajedno prouzrokuje želju za bijegom, skrivanjem i izbjegavanjem. U tom smislu mogu biti veoma opasne za psihičko zdravlje pojedinca.[1] Kroz istraživanje stanja srama i bivanja u njemu Marija je došla do ideje da napravi seriju artefakata od kombiniranih materijala inspiriranih srednjovjekovnim spravama za mučenje i sramoćenje. U 18. stoljeću prije pojave zatvora svaki grad je imao stup srama, trgovi su bili kaznionice gdje bi se zločini kažnjavali mučenjem, zločince bi se prikovalo na stup srama i vrijeđalo, gađalo trulim povrćem itd. To je bila samo jedna od metoda uz razne druge koje su često koristile morbidne sprave za kažnjavanje i mučenje.

Izloženi radovi rekreacija su tih instrumenata koji su služili za mučenje i sramoćenje (i to uglavnom žena). Napravljeni su od različitih materijala i tehnika – ispletena brnjica, maska, gaćice od vune, pokrivalo za glavu, izvezena donja majica, klada. Svaki od tih instrumenata je imao svoju svrhu u kažnjavanju, brnjica se stavljala brbljavim ženama na glavu, maska s izvezenim dijelom na području nosa metafora je za metodu kažnjavanja gdje bi se preljubnicama odsijecao nos a inspiracija za donju majca s izvezenim simbolom @  potekla je iz romana Grimizno slovo u kojem glavna protagonistica nosi zakrpu sa slovom A koje također stigmatizira preljubnice  itd.

Marija u ovim radovima tako kombinira srednjovjekovnu estetiku s elementima pop kulture a prikazani objekti nisu samo replike nego i novi izmišljeni artefakti srama. Bitan faktor koji inače karaktetizira Marijine radove jest humor koji izražava ili koristi kao prvi i osnovni pokretač kreativnog procesa, a ovdje je istaknut u odabiru materijala, boja, raznih dodataka pa i samih objekata. Promatrajući rekreacije ovih sprava čini nam se kao da im je odabirom načina prikaza potpuno oduzeta moć pa tako pokrivalo za glavu koje je služilo za posramljivanje „glupih“ i neposlušnih đaka postaje party hat, brnjica koja se izrađivala od metala i bila izrazito nelagodna za nošenje sada je napravljena od vune i potpuno mekana iako jednako ružna, maska roze boje asocira na one koje su koristile članice ruske feminističke umjetničke skupine Pussy Riot; klada ili u doslovnom prijevodu vratna violina je varijanta okova korištena u srednjem vijeku kao način kažnjavanja onih koji su uhvaćeni u prepirci ili borbi, a u ovoj crvenoj verziji sa zvončićima izgleda kao kakav modni dodatak.

Nadovezujući se na prethodno, intencija autorice je prikazati i usporedbu današnjeg načina sramoćenja koje se odvija u virtualnom svijetu s ondašnjim javnim. Marija opisuje kulturu u kojoj živimo kao izrazito vizualnu, naizgled površnu, brzu i lako probavljivu  gdje pojam srama živi na društvenim mrežama i internetu a posramljivanje nekoga je postalo redovita i popularna aktivnost. Nekada javni trg danas postaje twitter, facebook ili neki drugi kanal, a autorica ovim radovima postavlja niz pitanja: Zašto je shaming popularan? Radi li se samo o masovnoj zabavi  (lako je u dosadi, udobnosti i privatnosti dodati svoj komentar na rastuću gomilu) ili kao što kažu neki kulturni teoretičari skrivamo vlastiti sram uperujući prstom na drugoga, svrstavajući se na pravu/”normalnu” stranu. Je li slučajnost što su navedeni popularni oblici posramljivanja većinom upućeni ženama? Također, hashtagovi koje pronazalimo ispod svakog od radova u službi su legendi koje opisuju rad, dok s druge strane simboliziraju digitalnu kulturu. Mogu se iščitavati i kao etiketa sramote jer danas jedan hashtag nekome potpuno može uništiti život. Iako suvremeno sramoćenje uglavnom nije fizičke prirode, njegovi efekti mogu biti itekako dugoročni.

Kustosica Ivana Vukušić

[1] Veronek, Sara (2018) Psihodinamika srama, diplomski rad, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.