Marko Marković / Opća jadikovka
- video snimku performansa u Splitu možete pogledati ovdje
- video intervju s umjetnikom možete pogledati ovdje
- virtualna 360° tura izložbom može se pogledati ovdje
______________________________
Početak 2020. godine u društveno-političkom su smislu obilježili s jedne strane tek završeni predsjednički izbori, s druge početak dugo iščekivanog hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije, a retrogradno gledajući i početak globalne pandemije koja je najviše promijenila percepciju slobode i kontrole te uzuse suvremenog društva.
Povodom navedenog predsjedanja Vijećem EU udruga Domino iz Zagreba organizira prateći umjetnički projekt društveno-angažiranog karaktera pod nazivom Budućnost političkog performansa, koji se naspram programa predsjedanja postavlja u obliku korektiva, ukazujući na neuralgične točke i manjkavosti političkog aparata. Svečano preuzimanje te važne funkcije održalo se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu svečanim koncertom 9. siječnja 2020. godine, no isključivo za predstavnike Europske komisije te uzvanike s pozivnicama. Javni prostor trga zatvoren je jakim policijskim osiguranjem, ali usprkos tome, nasuprot samog ulaza u HNK, uz Meštrovićev Zdenac života, umjetnik Marko Marković upriličio je Delirium Interruptum – koncert drugačije vrste.
Performans, s momentima happeninga, najavljen je kao participativna a capella intervencija na koju su pozvani svi – da prisustvuju i participiraju. Kako je stajalo u pozivnom tekstu “Ovdje će se vaš glas čuti!” Bio je to poziv na opći delirij koji će uslijediti povodom tog povijesnog trenutku, kada jedna od najmlađih i najsiromašnijih članica EU obitelji postaje najsjajnija zvijezda europske zastave, ali i direktna kritika politike odabranih i podobnih, politike upitnog integriteta prema najranjivijima. Performans zbog svoje prirode, iako pomno isplaniran, bio je guerillske prirode jer se nije htjelo riskirati odbijanje dozvole za realizaciju te je započeo vrlo spontano i organski, iz situacije i trenutka kada su predstavnici specijalne policije krenuli privoditi umjetnika.
Marko Marković u tom trenutku, na njihovo čuđenje, pada u delirij. Umjetnik izvedbu promišlja kroz svjesnost fizičke prisutnosti i gradiranjem intenziteta glasa on kanalizira nepatvorenu, iskonsku energiju neartikuliranim uzvicima, zapomaganjem, jaukanjem i opetovanim, gotovo katarzičkim uzvikivanjem glasa aaaaaaaaaaaaaaa. Markovićeva umjetnička a capella izvedba, iako pod budnim okom policijskih snaga, prikaz je bespomoćnosti i pucanja slobode naspram kontrole ispolitiziranog sustava u prividnim odnosima ravnopravnosti i društvene stvarnosti u kojoj obitavamo, s pokušajima probijanja granica kako u prenesenom tako i u fizičkom kontekstu policijskog nadzora javnog prostora. Nije zanemariva ni uloga medija, koji pažnju s performansa protokolarno prebacuju na uzvanike crvenog tepiha snimajući izjave najviših državnih i europskih dužnosnika o prosperitetu društva i europskim integracijama uz neizbježnu zvučnu kulisu Markovićevog jaukanja i zapomaganja. Izvedbi se u naletima pridružuju slučajni prolaznici, ali i aktivna publika te zajedno uzdišu, jauču, viču i zapomažu stvarajući gotovo ritualno ozračje na rubu ekstaze dok se umjetnikovo tijelo grči, dezorijentirano tetura i trza po podu. Markovićev koncert, antipod je svečanom koncertu, te time postaje svojevrsna metafora pozicija i odnosa moći unutar suvremenog društva “otvorenije i pravednije” tvrđave Europe, gdje građani viču a nitko ih ne sluša. Ne mogu se ne zapitati koliko smo kao društvo uronjeni u taj permanentni osjećaj bespomoćnosti perpetuirano potencirajući bijeg od pojedinačne odgovornosti, ali i vjere u mogućnost promjena?! Koliko nam je usađen taj modus pasivnosti i opetovanog prigovaranja da čak i kad se izbori promjena, čemu svjedočimo na zadnjim lokalnim izborima u mnogim gradovima Hrvatske, većina i dalje sumnja u mogućnost prave promjene?
Upravo se splitska inačica navedenog performansa, pod nazivom Opća jadikovka, reflektira na građansku klimu gdje Marković humorističnim performansom poziva građane na jadikovanje, što i jest karakteristična svakodnevnica te zapravo nije ništa novo. Mnoge stereotipne slike vežu se upravo uz “splitsko stanje uma”, uz dalmatinsku egidu “pomalo” i poziciju čekanja da nam drugi riješi probleme, dok ćemo mi sa strane bacati baze i kukati da bi trebalo biti bolje.
U kontekstu promišljanja političkog performansa, Marko Marković izuzetno je suveren i angažiran, kao autor on preuzima ulogu aktivnog promatrača kako bi kroz izvedbeni jezik intervenirao pravovremeno i unutar aktualnog konteksta. U svom radu često apostrofira pitanje kolektivnog i individualnog ponašanja i pozicioniranja unutar društveno-političkog sustava.
Karla Pudar
(1983. Osijek)
- diplomirao kao akademski slikar na Umjetničkoj Akademiji u Splitu.
- Završio pedagoški fakultet u Zadru. Pedagoško – psihološko obrazovanje
- upisao MA Art and Scienece Universität für angewandte Kunst Wien
Djelujući u različitim medijima s fokusom na izvedbene umjetnosti,Marko Marković u svom radu izrazito kritički promišlja političke i socijalne strukture. Umjetnički interesi su mu dominantno obilježeni transformacijskim procesima između pojedinca i društva. Njegovo zanimanje reflektira svakodnevicu u kojoj propituje odnose inferiornosti-superiornosti te pozicije moći u različitim geopolitičkim sustavima. Prepoznat je kao izvedbeni umjetnik koji ispituje granice vlastite izdržljivosti te pripada među najradikalnije izvođače na hrvatskoj sceni. Bavi se pitanjima identiteta te tijela kao instrumenta izražavanja i eksperimentiranja. Često uključuje publiku i surađuje s ljudima iz različitih društvenih i strukovnih pozadina. Marković na internacionalnoj sceni djeluje kao organizator i kustos različitih kulturno-umjetničkih programa, izložba i manifestacija. Zadnjih godina radi na razmjenama kulturno umjetničkih suradnji između Hrvatske i Austrije. Tijekom umjetničke karijere izlagao je u Anthology Film Archives, New York; ISCP New York; The Kitchen New York; La Esmeralda, Mexico City; Biennale de Mediterranean, Solun; Art Rotterdam; Künstlerhaus, Beč, Biennale of Contemporary Art, Moskva. La Biennale Venezia.