Marko Marković / Opća jadikovka

• video snimku performansa u Splitu možete pogledati  ovdje
• video intervju s umjetnikom možete pogledati  ovdje
• virtualna 360°  tura izložbom može se pogledati ovdje

______________________________

Početak 2020. godine u društveno-političkom su smislu obilježili s jedne strane tek završeni predsjednički izbori, s druge početak dugo iščekivanog hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije, a retrogradno gledajući i početak globalne pandemije koja je najviše promijenila percepciju slobode i kontrole te uzuse suvremenog društva.

Povodom navedenog predsjedanja Vijećem EU udruga Domino iz Zagreba organizira prateći umjetnički projekt društveno-angažiranog karaktera pod nazivom Budućnost političkog performansa, koji se naspram programa predsjedanja postavlja u obliku korektiva, ukazujući na neuralgične točke i manjkavosti političkog aparata. Svečano preuzimanje te važne funkcije održalo se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu svečanim koncertom 9. siječnja 2020. godine, no isključivo za predstavnike Europske komisije te uzvanike s pozivnicama. Javni prostor trga zatvoren je jakim policijskim osiguranjem, ali usprkos tome, nasuprot samog ulaza u HNK, uz Meštrovićev Zdenac života, umjetnik Marko Marković upriličio je Delirium Interruptum – koncert drugačije vrste.

Performans, s momentima happeninga, najavljen je kao participativna a capella intervencija na koju su pozvani svi – da prisustvuju i participiraju. Kako je stajalo u pozivnom tekstu “Ovdje će se vaš glas čuti!” Bio je to poziv na opći delirij koji će uslijediti povodom tog povijesnog trenutku, kada jedna od najmlađih i najsiromašnijih članica EU obitelji postaje najsjajnija zvijezda europske zastave, ali i direktna kritika politike odabranih i podobnih, politike upitnog integriteta prema najranjivijima. Performans zbog svoje prirode, iako pomno isplaniran, bio je guerillske prirode jer se nije htjelo riskirati odbijanje dozvole za realizaciju te je započeo vrlo spontano i organski, iz situacije i trenutka kada su predstavnici specijalne policije krenuli privoditi umjetnika.

Marko Marković u tom trenutku, na njihovo čuđenje, pada u delirij. Umjetnik izvedbu promišlja kroz svjesnost fizičke prisutnosti i gradiranjem intenziteta glasa on kanalizira nepatvorenu, iskonsku energiju neartikuliranim uzvicima, zapomaganjem, jaukanjem i opetovanim, gotovo katarzičkim uzvikivanjem glasa aaaaaaaaaaaaaaa. Markovićeva umjetnička a capella izvedba, iako pod budnim okom policijskih snaga, prikaz je bespomoćnosti i pucanja slobode naspram kontrole ispolitiziranog sustava u prividnim odnosima ravnopravnosti i društvene stvarnosti u kojoj obitavamo, s pokušajima probijanja granica kako u prenesenom tako i u fizičkom kontekstu policijskog nadzora javnog prostora. Nije zanemariva ni uloga medija, koji pažnju s performansa protokolarno prebacuju na uzvanike crvenog tepiha snimajući izjave najviših državnih i europskih dužnosnika o prosperitetu društva i europskim integracijama uz neizbježnu zvučnu kulisu Markovićevog jaukanja i zapomaganja. Izvedbi se u naletima pridružuju slučajni prolaznici, ali i aktivna publika te zajedno uzdišu, jauču, viču i zapomažu stvarajući gotovo ritualno ozračje na rubu ekstaze dok se umjetnikovo tijelo grči, dezorijentirano tetura i trza po podu. Markovićev koncert, antipod je svečanom koncertu, te time postaje svojevrsna metafora pozicija i odnosa moći unutar suvremenog društva “otvorenije i pravednije” tvrđave Europe, gdje građani viču a nitko ih ne sluša. Ne mogu se ne zapitati koliko smo kao društvo uronjeni u taj permanentni osjećaj bespomoćnosti perpetuirano potencirajući bijeg od pojedinačne odgovornosti, ali i vjere u mogućnost promjena?! Koliko nam je usađen taj modus pasivnosti i opetovanog prigovaranja da čak i kad se izbori promjena, čemu svjedočimo na zadnjim lokalnim izborima u mnogim gradovima Hrvatske, većina i dalje sumnja u mogućnost prave promjene?

Upravo se splitska inačica navedenog performansa, pod nazivom Opća jadikovka, reflektira na građansku klimu gdje Marković humorističnim performansom poziva građane na jadikovanje, što i jest karakteristična svakodnevnica te zapravo nije ništa novo. Mnoge stereotipne slike vežu se upravo uz “splitsko stanje uma”, uz dalmatinsku egidu “pomalo” i poziciju čekanja da nam drugi riješi probleme, dok ćemo mi sa strane bacati baze i kukati da bi trebalo biti bolje.
U kontekstu promišljanja političkog performansa, Marko Marković izuzetno je suveren i angažiran, kao autor on preuzima ulogu aktivnog promatrača kako bi kroz izvedbeni jezik intervenirao pravovremeno i unutar aktualnog konteksta. U svom radu često apostrofira pitanje kolektivnog i individualnog ponašanja i pozicioniranja unutar društveno-političkog sustava.

Karla Pudar