Martina Miholić / DREAM WAVES: UNDRECURRENT NOISE

Ovom se izložbom u radu Martine Miholić uspostavlja složen i dugotrajan odnos s prostorom, koji ne treba shvatiti kao neutralnu pozadinu, već kao aktivno polje percepcije i konceptualne artikulacije. Prostor monumentalnih podruma Dioklecijanove palače zapravo postaje dinamična matrica u kojoj se isprepliću različiti ritmovi, frekvencije i povijesni slojevi (slično kao u autoričinom ranijem imerzivnom izložbenom projektu Dream Waves: Hyper Drift realiziranom u Tunelu Grič u Zagrebu, gdje je arhitektura podzemnog prolaza aktivirana kao dinamični „laboratorij“ povijesne memorije i futurističkog pejzaža). Takav prostor valja razumjeti kao relacijski sustav u kojem se značenje proizvodi kroz međuodnose materijalnog, senzornog i vremenskog, odnosno kao gusto tkivo relacija u kojem se prostornost konstruira upravo kroz iskustvo i nije unaprijed zadana. Prostor u ovoj umjetničinoj konstelaciji postaje pravi performativni akter koji suoblikuje uvjete percepcije i iskustva, pa instalacija ulazi u dijalog s recentnim razumijevanjima prostora kao procesa, a ne kao statične kategorije. Umjetnica mu pristupa kroz proces pažljivog osluškivanja i postupne aproprijacije te razvija osjetljiv odnos prema njegovim unutarnjim strujanjima, mikroklimatskim uvjetima i latentnim napetostima, nadovezujući se ujedno na vlastitu dosadašnju spekulativnu i posthumanistički usmjerenu poetiku. Takav rad s prostorom temelji se na osjećaju pulsa i trajanja te uspostavlja nelinearnu temporalnost u kojoj se prošlo, aktualno i potencijalno neprestance preklapaju. Liminalni karakter koji proizlazi iz dijaloga prostora i umjetničine intervencije ne očituje se kao neutralna zona prijelaza jer riječ je o stanju nelagode i napetosti, u kojem napuštanje jednog identitetskog ili perceptivnog okvira i ulazak u drugi nužno uključuje iskustvo destabilizacije, gubitka oslonca i perceptivne dezorijentacije, ali i epistemičkog pomaka. Zapravo, riječ je o tranziciji koja zahtijeva prilagodbu, o procesu rekalibracije osjeta i značenja, a ne o traumi. U tom prijelaznom stanju destabilizira se i sama sigurnost spoznaje; znanje više ne proizlazi iz distanciranog promatranja, nego iz izloženosti, uronjenosti i tjelesne su-prisutnosti unutar prostorne matrice, u kojoj se iskustvo sabire i taloži. Akustika i fizička dubina podruma, baš kao i njihova rosnost, pojavljuju se kao aktivni parametri koji oblikuju percepciju i usmjeravaju istraživački proces, aktivirajući tijelo promatrača kao sudionika u utjelovljenom i afektivnom iskustvu prostora. Tijelo se suočava s prostorom koji je imerzivan, ali ne pruža ugodu, prostorom koji inzistira na trajanju, ali i otporu te izdržljivosti, kao kušnji osjeta i mjere. Prostor se pri takvom umjetničinom istraživanju i doživljaju internalizira kao misaoni i radni okvir, u kojem se oblikuje svojevrsni post-biološki pejzaž i gdje se prirodni i umjetni algoritmi međusobno sintetiziraju i otvaraju posvema drukčije prostorno-vremenske okvire iskustva i značenja. Algoritamska logika ovdje je generativni princip koji strukturira odnose, ritmove i oblike pojavljivanja, počesto na granici kontrole i nepredvidivosti, pri čemu se struktura i slučajnost nalaze u stalnom odnošaju uzajamne prožetosti, umjesto da stoje u jednostavnoj opoziciji.

Dakle, izložba Martine Miholić ne konstituira se kao zatvorena cjelina, ona je procesualna konfiguracija elemenata nastalih u različitim vremenskim i produkcijskim kontekstima, u kojoj se organski materijali, sintetski oblici, generativni sustavi i zvuk susreću u umjetničinoj hibridnoj instalacijskoj strukturi. Takav pristup može se smjestiti unutar šire tradicije site-specific i instalacijskih praksi u kojima prostor poprima status aktivnog su-proizvođača značenja, nadilazeći funkciju pukog mjesta prikaza. Objektima, materijalima i tehnološkim komponentama iz prethodnih umjetničinih projekata oduzima se stabilna funkcija ne bi li se u novom prostornom i zvučnom okruženju uspostavili drukčiji odnosi i značenjski tokovi. Dakako, takva reuporaba ne slijedi logiku citata ili arhiva, ona funkcionira kao aktivacija vlastitog radnog kontinuiteta, dok se ispod vidljive strukture uspostavljaju tihi, podzemni tokovi afekta, memorije i podatka. U tom smislu, rad proizvodi specifičan epistemološki režim u kojem znanje izvire iz iskustva, osjeta i trajanja, dok reprezentacija gubi primat, a relacijski uvid oblikuje se tek u vremenu boravka i perceptivne prilagodbe. Ovaj je proces moguće čitati kao suvremeni oblik arheološkog ronjenja – svojevrsnog prebiranja po talozima minulog vremena – u kojem se ispod površine pojavljuju fragmenti života, tehnički sustavi i tragovi materijalnih kultura. Fragmenti se ne pojavljuju kao stabilni povijesni dokazi; oni su aktivni semantički potencijali, otvoreni novim interpretativnim konfiguracijama. Prepoznatljivi elementi, poput žarulja, amalgamiraju se s organskim nakupinama i tehnološkim formama, upućujući na liminalnu zonu entropije u kojoj se stari sustavi raspadaju, dok se novi tek naznačuju kao nestabilni i otvoreni, u stanju trajne ontološke suspenzije. U toj zoni prijelaza, oblici gube jasnoću i prepoznatljivost, evocirajući senzacije pritiska, zatezanja i izloženosti, kroz koje se tijelo dovodi u stanje pojačane svijesti o vlastitim granicama i izdržljivosti, pri čemu perceptivna nesigurnost postaje metodom rada, a ne njegovom nuspojavom. Ta entropijska zona funkcionira kao prostor potencijalnosti, u kojem se značenje nipošto ne stabilizira; ono prebiva u stanju trajne promjene i stalnog odgađanja konačne artikulacije. Susreti između bioloških relikata i visoke tehnologije odvijaju se u prostoru u kojem prošlost rezonira s aktualnim iskustvom, a ne nastoji biti rekonstruirana. Time monumentalna arhitektura prestaje biti nositelj zatvorenog povijesnog poretka i postaje fluidno polje suvremenog ontološkog propitivanja vlastitih temelja. Podrumska vlažnost dodatno naglašava tu slojevitost, pojačavajući osjećaj strujanja između različitih vremenskih razina i perceptivnih registara, dok zvuk funkcionira kao supstrat rada – potresna, nenametljiva podloga u kojoj neželjeni šum poprima značenje nositelja poruke, uvodeći dimenziju auditivnog pamćenja prostora. Zvuk u ovome projektu (razvijan u suradnji sa sound umjetnikom Senpviiem) nije shvaćen kao prateći element instalacije; kako i sama umjetnica ističe, on mora postati „drugi organ iskustva“, osjetilna instanca koja proširuje i produbljuje perceptivno polje rada. Time se auditivna komponenta izjednačuje s vizualnom i prostornom, oblikujući jedinstvenu, taktilno-zvučnu dramaturgiju prostora. Svojevrsna nelagoda i „izdržavanje“ djeluju ponajprije kao atmosferske konstante što prožimaju cjelokupno iskustvo, izmičući razini eksplicitnog motiva. U takvom kontekstu, Dream Waves: Undercurrent Noise upućuje na stanje, proces i senzibilitet, a ne na kakav nepromjenjiv narativ ili tematsku cjelinu.

Umjetnički rad Martine Miholić proizvodi situaciju u kojoj značenje nastaje kroz odnos prostora, materijala i promatračeva kretanja, unutar mitopoetske vizualno-zvučne topografije – prostora promjene – gdje je promatrač istodobno svjedok i sudionik procesa. Promatrač se pritom može razumjeti kao privremeni čvor u mreži relacija, a ne kao suverena točka gledanja, čime se dovodi u pitanje stabilna podjela između subjekta i objekta percepcije. Ukratko, izložba se oblikuje kao otvoreno polje u kojem se vidljivo i skriveno, tišina i šum, povijesno i tehnološko neprestance isprepliću i stvaraju gustu mrežu doživljajnih i konceptualnih valova, u kojoj iskustvo prethodi imenovanju, odnosno svakom pokušaju stabilne kategorizacije, a značenje konstituira tek u dinamici susreta.

Dalibor Prančević