Mihael Klanjčić / Objekti

KATALOG IZLOŽBE ovdje

FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

__________________

IMAGINE (ZAMISLI)

Ako potražimo u rječniku značenje riječi «zamisliti» jedna od prvih definicija jest predočiti nešto u mislima, stvoriti mentalnu sliku. To su “slike” koje ne možemo doživjeti osjetilima no one mogu biti “zamišljene” (i)ili pretpostavljene. Prije određen broj godina bila je postavljena izložba u galeriji Guggenheim u Veneciji, naziva Imagine. Naziv izložbe stavlja naglasak na formiranje mentalne slike te daje postavom istovremeno jednaku vrijednost ideji o slici kao i samoj formi, objektu. Rečenica “Zamisliti sliku” u sebi sadrži glagol i imenicu čija dva značenja oblikuju  dechirichovsku  atmosferu (metafizičku, mističnu) koju sam prepoznala onda i kasnije kada sam se susrela s radovima Mihaela Klanjčića. U genezi radova ovog autora možda najintrigantniji dio jest začetak ideje, njeno sazrijevanje, tek onda realizacija u pripadajućoj formi objekta. A immagini tj. slike koje ti radovi evociraju u nama, vjerujem, jednake su onima koje je vidio jedan od likova na slici Piazza d’Italia. Onaj promatrač koji preispituje preciznost vlastite umne spoznaje i testira viskoznost poetičnog uma.

ODSUTNOST

Gotovo sablasna odsutnost provlači se radovima poput Untitled (Dva vremena) i Piazza Maggiore. No dvojim je li to samo laički sentiment koji u nama stvara prikaz recepcije bez recepcionera, vrata koja više ne vode nigdje, stepenica kroz koje si protrčao, svjetla koje uvijek nekog čeka… Kada je objekt upotrebljiv ne doživljavamo ga, no onog trenutka kada postaje naš kontemplativni fokus postajemo ga svjesni. Jednako tako ne treba gledati na Mihaelove objekte duchampovski, u maniri ready madea, još manje autoironije, jer ovdje je autor bliži stavu Tana Feste o “rekonstrukciji objekta”[1]. Festa, kada upitan zašto rekonstruira prozore umjesto da ih naslika ili pronađe, apostrofira važnost reinvencije prisutnosti u tom pronađenom objektu udišući mu novu stvarnost, pritom mijenjajući njegovu formu upravo rekonstrukcijom. Jednako kao što autor postavlja svjetiljku na neupotrebljiva vrata ili boja površinu stola. To nisu više samo objets-trouvés. Mihael ne nudi odgovore niti rješenja, ne prejudicira senzacije koje bismo trebali moći proizvesti promatrajući njegove radove. Seciranje forme radi eventualnog “lakšeg razumijevanja”  bila bi vulgarizacija. Upravo ta varijabla traganja za odgovorima u jednadžbi umjetničkog djela čini opus ovog mladog autora  sve više intrigantnim.

U seriji krugova Untitled kao i “Malampija” autor dekonstruira sliku kao “klasičnu” slikarsku podlogu čije dimenzije platna diktiraju početak i kraj. Negirajući slikarsku ramu, ulogu platna, stvara predmet istinski vjeran nazivu objekti. Folije u raznim bojama koje izrezuje u geometrijskim oblicima nesavršenih kružnica i pravokutnika ne odaju mjesta podvojenosti. Moćan statement kod autora ne djeluje arogantno upravo radi prepoznatljive ikonografije i čistoće postupka te već ustanovljenje težnje za repeticijom istog motiva mijenjajući samo kolorit. Ono što crteže novijeg datuma Untitled (Subota 4.50) razlikuje od gore spomenutih radova jest naglašena fragilnost, minimalizam. Kontemplacija, neosporivo prisutna u ranijim objektima, ponekad ostaje nepravedno zanemarena ili da bolje kažem zasjenjena wow efektom koji nam pruža dijaboličan ritam neonskih svjetala ili scenografska atmosferičnost svjetiljke iznad vrata. Iako, izdaleka, gledajući upravo pod tim svjetlom sjene se čine golije a Piazza d’Italia bliže.

Poput prolaza u neki prošli svijet.

Tanja Škrgatić