Miran Blažek / Ratio IV

IZLOŽBU MOŽETE POGLEDATI U VIRTUALNOM OBLIKU ovdje (dizajnirao Ivor Igrec)

__________________________________________________

U kulturalnoj povijesti čovječanstva ne postoji slika koja u sebi već unaprijed ne sadrži ili ne implicira izvanslikovni ili unutarslikovni prostor. Slikovne implikacije prostora egzistiraju na dva osnovna načina: on može biti stvoren intencijom umjetnika ili intepretativnom strategijom promatrača. No, u oba slučaja prepoznavanje prostora u slici nije posljedica fizikalne sposobnosti čovjekovog vida da raspozna trodimenzionalnu stvarnost na dvodimenzionalnoj površini slike nego je ono – prepoznavanje – uvijek kulturalno konstruirano. Dakle, premda slike u sebi samima ne sadrže fizički prostor, one ga na različite načine pretpostavljaju, opisuju ili simboliziraju.

Radovi Mirana Blažeka bave se slikovnom artikulacijom prostora, no to ne čine tako što bi koristili matematičke strategije kartezijanskog modela reprezentacije, niti tako što bi se služili baroknim skopičkim režimom “lebdećeg” promatrača, a niti tako da podlegnu sve popularnijim strategijama uranjanja u virtualne doživljaje. Sve njih, doduše, Blažek upotrebljava, ali njegov umjetnički postupak sastoji se u tome da svoje radove kodira jezikom konceptualne umjetnosti koji je ovaj autor formirao kao neku vrstu anakronog, osjetilnog, ne-računalnog algoritma, poput seta simboličkih instrukcija pomoću kojih se jedna razina prostorno-vremenskog realiteta može doživjeti u nekom drugom obliku i na drugom mjestu. U svakom od izloženih radova, “Diptih”, “Izložbeni zid”, “Monumoment”, “Eclipse” i “Poliptih”, možemo prepoznati dosljedno konceptualizirane pojmove kojima se klasična umjetnost služi oduvijek – poput plohe i dubine, prostora i vremena, slike i skulpture – no ono što ih čini vrlo aktualnima jest to što su ovdje prezentirani kao recidivi fizičkog postojanja u epohi virtualnosti.

U “Izložbenom zidu” vidimo kako je trodimenzionalna pregradna zidna ploha iz jednog galerijskog prostora (u ovom slučaju riječ je o osječkoj Galeriji Kazamat) korištenjem fotografske reprodukcije preseljena u novi prostor. Ovaj rad na tragu analitičke linije moderne umjetnosti dekonstruira jednu prostornu situaciju kako bi je potom rekonstruirao i poput virusa ubacio u strano tijelo drugog prostora. Autorovu originalnu umjetničku intervenciju prepoznajem u tome što je za “translociranje” prostora upotrijebljen medij fotografije kao ne-paradigmatski slikovni medij. Fotografiju nazivam ne-paradigmatskim slikovnim medijem zato što je ona inicijalno osmišljena kao dispozitiv koji se trebao u najvećoj mogućoj mjeri približiti stvarnosti, a time se nužno udaljila od paradigmatske drugotnosti slike u odnosu na stvarnost, o čemu se govori u znamenitim tekstovima Gottfrieda Boehma i Martina Seela.[1] Serija monokroma sastoji se od jedne fotografije na kojoj je digitalno intervenirano i zatim je isprintana na različite formate. Medij fotografije u ovom radu ne doživljavamo stoga kao prijenosnika stvarnosti nego kao anamorfičnu poveznicu između nesvodivih dimenzija prostora i vremena slike. Dakle, fotografija je ovdje iskorištena kao puki medij bez simboličkog naboja, dok se slika uvođenjem nove, dubinske dimenzije fiktivnog zida probila u prostor i time postala trodimenzionalni objekt.

U radovima “Eclipse” i “Poliptih” ovo načelo još više dolazi do izražaja: naime, koncept rada “Eclipse“ sastoji se u tome da se na zidove koji omeđuju neki prostor klasičnom tehnikom ugljena nacrta krug koji ima onoliki opseg koliki je opseg autorovog obuhvata rukom kojom ga crta; pored toga, krug se uvijek nalazi u geometrijskom središtu zida na kojemu je nacrtan. Nakon što su nacrtani, krugovi imaju vidljiv dvodimenzionalni aspekt slike/crteža na zidu, no istodobno definiraju granice volumena unutar kojeg su nacrtani. U “Poliptihu” svjedočimo svojevrsnoj trostrukoj transsupstancijalizaciji: naime, materičnost crtačkog ugljena, koji je omogućio slici da se pojavi na jednom mjestu, autor je potom sastrugao sa zida i pretvorio ga u prah, koji je potom uz pomoć vezivnog tkiva oblikovao u grafitnu ciglu. Ta cigla, dakle, u sebi sada sadrži “zapis” prethodnog prostora iz kojeg je prenesena, kao i memoriju jednog drugog medija i oblika – kruga nacrtanog ugljenom – iz kojeg je nastala. Prostor je najprije omeđen dvodimenzionalnim slikovnim plohama, a zatim su plohe transformirane u trodimenzionalni volumen koji sadrži nevidljiv memorijski zapis svih prethodnih prostorno-vremenskih koordinata. Posve konkretno, “Poliptih” komprimira memoriju mjesta iz svojih dviju prethodnih inkarnacija; rada “Ratio 2“ u galerijama u Zagrebu i Labinu i rada “Ratio 3 “ u galeriji u Dubrovniku.

Izvadak iz teksta Krešimira Purgara “Parabole o virtualnosti: Slikaprostor kao novi skopički režim kod Mirana Blažeka”.

[1] Vidi o tome u G. Boehm, op. cit. i u Martin Seel, “Trinaest teza o slici”, Tvrđa, br. 1/2 2015. [preuzeto iz izvornika: M. Seel, Ästhetik des Erscheinens, Suhrkamp, Berlin, 2003].