Ana Bošković Freund / Mnoštva

Od otprilike milijardu vrsta živih bića, sa kojima dijelimo ovaj planet, mnoge vrste žive okupljene u mnoštva. Meni je sa likovne strane to bio vrlo privlačan motiv, u kojemu se jedan oblik umnaža u mnoštvo sličnih a uvijek drugačijih oblika, “animira” se i stvara ritam i “melodiju”.. Priča, koju sam htjela ispričati, je o sličnostima i razlikama, o onome što povezuje i onome što razdvaja..

U životinjskom svijetu, jednako kao i kod ljudi, mnoštva se stvaraju iz raznih motiva i sa raznim stupnjevima međusobne povezanosti jedinki – od okupljanja oko nekog zajedničkog izvora životnih resursa, okupljanja radi lakšeg preživljavanja i dolaženja do hrane, do “obiteljskih” i “plemenskih” grupa sa jakim emotivnim vezama, osobnim prijateljstvima i zajedničkom brigom za podmladak i starije. Ekstremni primjer života u zajedništvu su “društveni” kukci poput mravi i pčela – njihova zajednica je živi organizam, cjelina koja ima funkcije koje su nalik funkcijama našeg tijela, a jedinke su zamjenjivi djelići koji ne mogu samostalno preživjeti.
Čovjek je izrazito društveno biće. Ni jedan čovjek ne može sam preživjeti. Kao nemoćna beba ovisi o tuđoj ljubavi i brizi, i ne bi bio ništa bez sveg znanja koje se prenosi iz jedne generacije u drugu i iz jedne kulture u drugu. Svaki pojedinac je jedinstven, neponovljiv, neusporedivo drugačiji od ostalih, i u svakom pojedincu je potencijal da se ostvari na najrazličitije načine – ali uvijek ostaje dio velikog ljudskog “organizma”, ljudske mreže u kojoj svatko na svakoga utiče i svatko pridonosi.
Svaki čovjek se želi osjetiti i ostvariti kao zasebni jedinstveni pojedinac, a u njemu je i težnja za pripadanjem, za “nedostajućom cjelinom” . Nažalost želja za zasebnošću često vodi do otuđenosti, osjećaja izdvojenosti od drugih, a želja za pripadanjem često vodi u identifikaciju sa najrazličitijim grupama, “klanovima”, ideologijama.. – u kojima se pojedinčeva zasebnost utapa i gubi, a takvo “zajedništvo” se okreće protiv nekog drugog dijela naše ljudske Cjeline.

Samo suosjećanje, svijest da je svaki drugi čovjek naše vlastito “drugo ja”- netko tko bismo bili mi, da smo živjeli njegov život – mijenja sve. Pretvara sliku ljudskog društva u živu zajednicu u kojoj svatko, živeći i stvarajući vlastite posebnosti, samo pridonosi bogatstvu i raznolikosti cjeline. Sve naše međusobne različitosti pridonose bogatstvu cjeline i omogućuju učenje nečeg novog – a najveći je izazov učiti prihvaćanje i toleranciju: ne doživljavati razlike kao nešto što nas razdvaja, ugrožava, stavlja na suprotstavljenu stranu. Jer naše međusobne sličnosti puno su veće od naših razlika. Razumijevajući druge, razumijemo sebe. Osjećajući druge ljude blisko i jednako kao sebe, sudjelujemo u nečemu većem od nas samih – postajemo živi dio cjeline, sastavljene od jedinstvenih, uvijek promjenjivih djelića, a uvijek neprekinuto povezane. U kojoj je svatko jedan jedini koji može na svoj osobni način pridonijeti.

Ana Bošković Freund