Petra Kovačić / Moguća lakoća

Splitska kiparica Petra Kovačić nam se i ovom izložbom predstavila kao multimedijalna umjetnica koja je napravila odmak od tradicionalnog, iskušavajući i problematizirajući odnos prostora, promatrača i samog djela.
Izložbu »Moguća lakoća« sačinjavaju četiri rada, postavljena u zasebne prostorije, a zamišljeni su s namjerom da komuniciraju s unaprijed zadanim oblikom prostora. »Udah i, izdah…« je svjetlosna instalacija kubične forme, načinjena od slojeva mliječnog pleksiglasa, dajući transparentnost svjetlom koje osvjetljava motiv koji morfološki podsjeća na brdo, zalazak sunca ili susret neba i zemlje te je za samu autoricu svojevrsni prijelaz preko brda i »duboki izdah olakšanja«.

Video instalacija »Odlazak«, projicirana na polupropusno platno prikazuje kretanje balona (mjehura), njegove kružne forme, te različite varijacije tih kretnji, koje kao da nastaju spontano dok lebdi prostorom, pokazujući krhkost i neizvjesnost njegove trajnosti.
Središnjom prostorijom dominira »Želja«. Ta skulptura-instalacija konstruirana je od bakrene žice, a gornji dio obložen je papirom i podsjeća na svojevrsnu svjetleću krošnju. U posljednjoj prostoriji postavljena je ambijentalna instalacija s fluorescentnim zračenjem – »Zaboravan«, koja se poput zrake ili paučine spušta iz gornjeg kuta u središte prostorije.
Namjera autorice je uključiti promatrača kao sudionika, aktivnog ili pasivnog, u doživljaj instalacije na emotivnoj i fizičkoj razini kroz gledanje, dodirivanje i/ili sam ulazak u pojedine instalacije, pružajući nam sinestezijsko iskustvo i potičući na razmišljanje. Iščitavanje i asocijacije nenametljivo su prepuštene samom gledatelju.
Petrine instalacije definiraju ambijent više nego što ambijent definira njih te preoblikuju i mijenjaju prostor bez obzira što je on sam po sebi zadan i takav kakav jest.
Prema riječima same umjetnice, »radovi su tematski inspirirani ljudskim osjećanjima, formalno prirodnim pojavama, prostorima i oblicima, koji su reinterpretirani kako na formalnoj, tako i na simboličkoj razini. Radovi propituju i međusobne odnose prostora, izloženog djela i posjetitelja izložbe.«

Radovi s ove izložbe su možda zasebni i izvedeni u različitim materijalima i medijima, no djeluju organski povezani s cjelinom koja koristi svjetlo kao važan element i nositelj poruke. Time su povezani i s prethodnim ciklusima u kojima je uvijek bila prisutna uloga svjetla kao sastavnog dijela radova, stvarajući posebnu atmosferu i doživljaj djela.
Materijali koje odabire za svoje skulpture-instalacije; pleksiglas, papir, žice, baloni i prirodni neprerađeni materijali poput pijeska, oblikovani su na takav način kako bi omogućili svjetlu da postane integrirani, neodvojivi dio rada. Svjetlost u instalacijama Petre Kovačić ima predmetnu konkretnost, ali postaje i bitan nositelj poruke, dobivajući pritom gotovo metafizičku konotaciju.

Barbara Gaj