Momčilo Golub / Popili smo kišu iz jabuke

KATALOG IZLOŽBE ovdje

FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

________________

O jabukama i svijetu

Već sam naziv izložbe Momčila Goluba Popili smo kišu iz jabuke, inače preuzet od jednog od izloženih radova, upućuje nas na složen, možda i neiscrpan koloplet značenja po kojima možemo interpretirati sam rad, uz to sasvim sigurno provjeriti i vlastitu poziciju prema pitanjima postojanja, a naposljetku možda razumjeti čak i umjetnika. Pa, da vidimo. Po osobnom nagnuću i inherentnoj mi mentalnoj hijerarhiji, najprije se aktiviralo moje holističko poimanje stvarnosti po kojem na svim razinama postojanja kruže njene osnovne, egzistencijalno i energetski bitne sastavnice. U ovom slučaju, riječ je o kiši koju smo popili komprimiranu u jabuci, jedući njeno tkivo koje funkcionira kao prirodni rezervoar vode i ostalih sastojaka koje hranjenjem preuzimamo. Referirajući se pak na akutnu ekološku problematiku, a zahvaljujući korištenju prošlog vremena u nazivu, možemo se pitati sugerira li nam umjetnik da smo neumjerenom kultivacijom i ekscesivnom konzumacijom bespovratno iscrpili sve ono hranjivo što nam pruža priroda koju ovdje simbolizira jabuka. Ako se pak osvrnemo na umjetnikovo recentno prihvaćanje kršćanskog nauka, jabuka može simbolizirati i razinu iskonskog grijeha, dakako ne u smislu seksualnosti, već u amoralnosti trošenja svijeta koji nas okružuje. Ne treba zanemariti niti mogućnost da je zapravo opisan onaj jednostavni užitak osjetila, organizma i svijesti dok u sebe upijamo taj blagotvorni, osvježavajući sok u kojeg je prirodnom alkemijom jabuka pretvorila kišu. I tako za potrebe ovog teksta koji kreće od pretpostavke da je dobro umjetničko djelo u značenjima koja se isprepliću između umjetnika i posjetitelja suštinski neiscrpno, možemo raspredati skoro unedogled. Isto tako je neiscrpan i opus Momčila Goluba pa ga ni jabukom ove izložbe nećemo uspjeti u potpunosti popiti. Intencija i ambicija izložbe bile  su u potpunosti iscrpiti kaotični mikrouniverzum Golubovog atelijera, u kojem se trenutne realizacije isprepliću sa mnogobrojnim mogućnostima njihovih promjena i izmjena. No, kako su izložbe u svojoj prirodi uredno strukturirane čak i onda kad izgleda da nisu, te predstavljaju suštinski odmak od spontanosti atelijera, taj zadatak jednostavno nije niti moguć, niti izvediv.

Golub se u svom umjetničkom radu u skladu sa svojom generacijskom pripadnosti, oslanja na zasade post-konceptualne umjetničke prakse koja je iznjedrila kurentnu kreativnu paradigmu i u potpunosti otvorila prostor stvaralaštva svim zamislivim postupcima i procedurama. Kod Goluba na ovoj izložbi one obuhvaćaju sve od crteža i krokija kao tradicionalnih likovnih disciplina, do raznovrsnih asamblaža, korištenja riječi i teksta kao osnovnih nositelja značenja, te fotografija koje dokumentiraju aranžirane performativne situacije u kojima se umjetnik pojavljuje kao model. Navikli smo se već na ovog Goluba koji rukama i mislima zadire u svakodnevno da bi otpad potrošačkog društva reciklirao i opredmetio u neke od najpoetičnijih i najpronicljivijih istina koje današnja vizualna umjetnost uopće može izraziti. Negdje po putu i sjećanju ostala je ona Golubova praksa koja je isto postizala referencama na ikonička umjetnička djela uz pomoć najfinijih tkanina, istkanih u pariškim manufakturama koje ih bez prekida proizvode još od vremena nastanka istih tih slika čije je reprodukcije uključio u svoje kompozicije. Tu se negdje krije životna i umjetnička istina da se veliko djelo ne zasniva na vrijednosti sastavnica ili iskazanih metijerskih vještina, već isključivo na umjetnikovoj mentalnoj snazi i imaginaciji. To je velika pouka konceptualne umjetnosti i otvorenosti suvremene umjetničke prakse koje su se idealno slile u ono što iz uragana svog atelijera/depoa prisvojenih stvari izvlači Momčilo Golub.

Potpuno je besmisleno opisivati Golubove pojedinačne radove, jer oni koji ostaju u njegovom vlasništvu mogu doživjeti niz metamorfoza i u nekoj se drugačijoj konstelaciji reinkarnirati na nekoj slijedećoj izložbi. Godinama ga posjećujem u atelijeru i svjedok sam čudesnih putanja kojima se objekti koje najčešće nabavlja na buvljacima, premještaju u različite konfiguracije koje se pak uspostavljaju, pa dezintegriraju i ponovno okupljaju u novim i drugačijim varijacijama. Nestalnost je trajno stanje kako u Golubovom atelijeru, tako i u univerzumu, u kojem njegov atelijer kao da postoji ne bi li u sebi kao djeliću iskazao ustrojstvo općeg poretka stvari.

Stvaralački proces asambliranja kojim se Golub najčešće koristi, idealan je za varijaciju metode work-in-progress, kao neprekidne stvaralačke misije pronalaženja idealne kompozicije. Svojim asamblažima Golub se izravno oslanja na epohu i pokret nadrealizma koji su kombinacije svakodnevnih, prisvojenih stvari aranžiranih u iracionalne spojeve i kombinacije uveli u likovni i simbolički rječnik moderne umjetničke prakse. I Golubov rad računa na efekt koji će kod gledatelja proizvesti povezivanje nespojivih objekata i materijala, kao što su primjerice kornet sladoleda na krznenom ovratniku, a sve u njegovoj  ambiciji poetskog zadiranja onkraj racionalnog poimanja zbilje što nam često zamagljuje uvid u prikrivenu istinu o stvarnosti. Značajan dio izložbe odvojen je za Golubove crtačke studije, iako je po izloženim uzusima predstavljen njihov uži izbor. Crteži, a Golub je njima popunio i nekoliko bilježnica A4 formata, funkcioniraju kao odličan medij za prvu provjeru i planiranje konstrukcija njegovih zamisli. Na papiru i u crtanju granice mašte ne postoje, stoga je riječ o vjerojatno najspontanijim izvedenicama nepresušne Golubove imaginacije, pa neke nikad neće biti realizirane u predmetnom svijetu. Posjetitelji njegovog atelijera svjesni su da je riječ o svojevrsnom kabinetu čudesa u kojem se gomilaju objekti koji zaokupljaju njegovu pažnju ili zaustavljaju pogled. Kad su jednom uneseni u atelijer, predmeti su pomiješani s ostalim objektima sličnog statusa kao u svojevrsnoj retorti u kojoj stupaju u izravni dodir s asamblažima u različitim stadijima nastajanja i završenosti, odnosno s rečenicama ispisanima ili otisnutima na komadima papira i crtežima. Ovisno o Golubovom viđenju njihovog simboličkog potencijala, neki će predmeti na svoj drugi život čekati duže, neki kraće, a najvjerojatnije će se najprije pojaviti na nekom od crteža na kojima je skica asamblaža s tekstom već objedinjena u samodostatnu likovnu kompoziciju. Golub crtežom predmet uvodi i testira u svom svijetu, preporađajući ga u sasvim novom značenju i funkciji. Umjetnički svjetovi nisu paralelni svjetovi, oni zapravo u nepoznatom i nikad prije viđenom smjeru proširuju stvarnost iz koje su nastali.

Dobrodošli u stvarnost koju je proširio Momčilo Golub.

Branko Franceschi