Zlatan Dumanić / Može li se u ljubavnoj vezi ostati čestit?

Samo zamjenjujući moral umjetnošću. Moral nalaže čednost, umjetnost štuje prijestup. Moral prijeti gubitkom, umjetnost daruje obilje. Moral obuzdava nagon, umjetnost potiče erotiku. A erotizma, te bitne distinktivne kvalitete koja razlikuje ljudsku od animalne seksualnosti, da se podsjetimo Bataillea, nema upravo bez respekta prema zabranjenim vrijednostima. Čednost i grijeh nisu mogućnosti na suprotstavljenim stranama moralnoga zakona, već vrijednosti čija međuovisnost predstavlja umijeće ljubavne čestitosti. Biti čestit, dakle, ne znači biti čedan umjesto grešan odnosno uzimati koju god ulogu zdravo za gotovo, već uspijevati balansirati između tih dviju banalnosti: tek u svjetlu mogućega prijestupa odnosno transgresije zakona, čednost će biti iskušenje, a grešni užici neće izgubiti slatkoću.

Umjetnički rad kapetana Zlatana Dumanića u cjelini, može se razumjeti kao jedan ritual transgresije svakovrsnog životnog utilitarizma na dnevnoj bazi, uključujući i utilitarizam moralom zadanog ponašanja. O čemu se zapravo radi, najbolje se može doživjeti posjetite li ga u Rodriginoj 2 – stanu s kojim je Zlatan zapravo u konstantnom ljubavničkom odnosu, koji iz minute u minutu, iz prostora za život i rad pretvara u ljubavno gnijezdo. Razina erotske tenzije koja vlada u Rodriginoj ne dopušta niti jednoj, i najmanjoj stvari da potone u bezličnost vlastite funkcije; od pokućstva i uporabnih predmeta do slika, memorabilija i svega onoga što se otprve prepoznaje kao stanovita umjetnička tvorba – sve je podložno stalnoj transgresiji vlastitoga, bilo uporabnog bilo simboličkog identiteta. Striktna granica između funkcionalnih i simboličkih predmeta u stanu, zapravo, ne postoji – sve što se u tom prostoru nalazi, sve što kroz njega prolazi odnosno što Zlatan u njega unosi, postaje ontološki i praktički ambivalentno. Ne radi se o tome da se samo prilikom javnog pokazivanja koriste pojedini fragmenti tog univerzuma koji u galerijskom kontekstu postaju umjetnički rad, nego da su u samom životnome prostoru svi ti predmeti neprestano angažirani u nekoj novoj simboličkoj funkciji.

Kako život teče, scenarij se svako toliko mijenja, i menažerija u Rodriginoj se aranžira s obzirom na novi narativni program; značenja se talože, ne samo s vremenom, nego je i priča, dakako, redovito nekoliko paralelno, pa su sve stvari i stvarčice naučile opstojati u tom stanju višesmislenosti, stalnog prijestupa kojegod izvjesnog identiteta; i upravo ta neprestana mogućnost pretvorbe jest ono što svijet Zlatanove svakodnevice spašava od zapadanja u značenjsku i emotivnu entropiju. Stvari bride erotskom energijom, pa kada se nađete u Rodriginoj ništa ne možete konzumirati neposredno, ništa konvencionalno uzeti, nego samo sa svime što vas okružuje zapravo voditi ljubav.

Ako opstanak ljubavne veze, dakle, ovisi isključivo o umijeću pronalaženja zaobilaznih puteva i stranputica za nužno nasilnu konzumaciju objekta ljubavne požude – i to objekta s obje strane zakonski sankcioniranog odnosa tj. i onoga koji nam je dopušten, i onoga koji nam je zabranjen, onda se ova Zlatanova izložba možda može shvatiti kao ritual kanaliziranja seksualne agresije.

Reklamni materijali koje skuplja – plakati i panoi koji reklamiraju luksuzna potrošačka dobra, dakle, upravo one proizvode koji su u funkciji ekscesivnog hedonizma, a ne elementarnih životnih potreba – nalaze se na paradigmatskoj poziciji objekta požude odnosno onoga što je po definiciji opsceno: reklame privlače pogled, bude želju, nekontrolirani poriv za posjedovanjem Stvari koja zapravo izmiče prikazivosti. Intervenirajući po prikupljenom materijalu bojom, preslagujući ga i gradeći od njega različite konstrukcije, Dumanić pretpostavljeni mračni predmet želje potpuno izvanjštuje – privodeći sliku njenoj vlastitoj površini, iznoseći je na svjetlo dana, on iluziju za kojom se žudi obrće u obredni predmet, manu koja se daruje. Što točno taj obredni dar jest odnosno što predstavlja, neuhvatljivo je jednako tako kao i ono za čime se žudi: čisti simbolički višak, ono onkraj utilitarnog, funkcionalnog, prikazivog, tajnovita formula obilja koje nije moguće izravno trošiti, nego isključivo u njemu erotski uživati.

U drugoj, zasebnoj izložbenoj prostoriji nalaze se tzv. “krugovi”. Posrijedi su asemblaži na različitim kružnim podlogama, redom ready made podrijetla, koje na sebi nose dio menažerije iz Rodrigine 2. Mahom, to su različiti predmeti koji bi mogli imati magijsku funkciju: talismani, amajlije, vudu-lutkice, ali i različite stvarčice koje signaliziraju žensku seksualnost: ukosnice, umjetne trepavice i ekstenzije; potom različite infantilne igračke poput maketa ratnih aviona i gumenih patkica. Tu je i prava ploča pikada sa strelicama te kultna figurica žene koja otvoreno poziva na seksualni čin. Svi “krugovi”, dakle, metaforički označavaju polje ljudske seksualnosti u registru značenja od lascivne zaigranosti do smrtne prijetnje, pozivajući gledatelja na obrednu igru nišanjenja – na kružnim poljima, svi istaknuti predmeti su potencijalne mete, no tu je i mekani jastuk koji poziva na odmor i počinak od ljubavne borbe na život i smrt.
U prvoj sobi izložbene cjeline nalaze se pak bijela platna raznolikih, nestandardnih formata na drvenim okvirima koji na sebi nose crne siluete od izrezanog lima. Siluete se, međutim, ne nalaze samo na platnima, nego i na zidu. Raspon sadržaja ponovno je moguće protumačiti isključivo kao asocijativni niz: smrtonosni šurikeni i razni drugi predmeti iz arsenala različitih ratovanja, ali i predmeti poput tuša i telefona koji signaliziraju luksuz i obilje; tu je i uobičajena kapetanova flota čija je simbolika nadasve fluidna – gondole- piramide, brodovi-ženske cipele, brodovi-pištolji i slične kombinacije – također obuhvaćaju značenjski spektar od erosa do thanatosa i natrag.

Bez da u svjetlu naslova silujemo smisao svih tih stvari i njihove ikonografije, njihovo je značenje odnosno uloga istovrsna kao i inače u radu Zlatana Dumanića. Iza velike teme ljudske seksualnosti i smrtne prijetnje koju donosi moralni prijestup, umjetnost je upravo tu da temom impliciranu sferu nagona kultivira u ljudsku, dnevno podnošljivu odnosno održivu životnu praksu. Pitanje čestitosti u ljubavnoj vezi nije stoga fatalno pitanje moralnoga prijestupa, nego kultiviranog umijeća ludičke, pa i komične manipulacije vlastitom, potencijalno uvijek fatalnom željom. Isto vrijedi i za pitanje točnog značenja Dumanićeve menažerije: silovito utjerivanje identiteta misaoni je pohod koji nužno završava katastrofalno; a cjelokupni umjetnički pothvat kapetana upravo leži u tome da poredak prijetećeg Realnog pretvara u alegorijsku igru u kojoj nema izvjesnih značenja, pa tako niti nužno fatalnih ishoda, već samo beskonačne odgode i slobodnog izbora. Veza, dakle, između naslova i rada je primarno analogijska: kao i u umjetnosti, čestitost u ljubavnoj vezi ne ovisi o konačnom izboru između čednosti i pada u grijeh, već erotične nemogućnosti koje god od tih dviju krajnosti.

Ivana Mance