Ana Mušćet / Na promjenu zraka

„Na promjenu zraka“

Multimedijalna izložba mlade zagrebačke umjetnice Ane Mušćet, pod nazivom „Na promjenu zraka“, nastala je kombiniranjem različitih medija, počevši od fotografije, video-dokumentacije performansa, interveniranjem unutar krajolika te izradom konceptualnih objekata/skulptura. Njeni radovi prvenstveno sa sobom nose karakteristiku snažnog socijalnog angažmana u pokušajima iznošenja na vidjelo događaje vezane uz bivši politički logor utemeljen na Golom otoku (1949.-1986.), često potisnute i zaboravljene u hrvatskoj suvremenoj političkoj povijesti.
Video-dokumentacija performansa, po kojem je izložba dobila naziv, prikazuje ženu koja odmotava i podiže bijelu zastavu s parolom „Na promjenu zraka“ (Stadion Mladost, Goli otok, 2015.), nakon čega kadrom dominira zastava jednolično lelujajući na vjetru unutar sivog kamenjarskog golootočkog pejzaža. Zastavu podiže Miljenka Jantolek, kćer nekadašnjeg političkog zatvorenika Vladimira Bobinca, na godišnjicu njegove smrti. Naziv rada dolazi od ustaljene fraze preuzete iz tadašnjeg policijskog rječnika kojim bi se rodbina golootočkog zatvorenika obavještavala o uhićenju navodeći da je optuženi otišao „na promjenu zraka“ – apsurdna parola iza koje su se nalazile prekrivene težnje ondašnjeg državnog sistema da suzbije slobodu mišljenja i održi kontrolu nad ljudima, osobito onih koje se smatralo da predstavljaju opasnost za bivšu Jugoslaviju i socijalizam. Vladimir Bobinac na Golom otoku proveo je dvije i pol godine, a veliki dio svog života posvetio je pripovijedanju o svom iskustvu što je, istovremeno, bio način prevladavanja osobne traume i izravni podsjetnik za buduće generacije. Desetljećima nakon zatvaranja kaznionice na Golom otoku, Ana Mušćet, s Miljenkom Jantolek, podizanjem zastave veličaju slobodu mišljenja i slobodu općenito na prostoru koji je bio osmišljen za njeno suzbijanje, a parolu „Na promjenu zraka“ lišavaju mistifikacije koju je jednom nosila sa sobom. Umjetnica je za ovaj rad dobila Nagradu za slobodu, na VII. po redu Passion for Freedom festivalu u Londonu 2015. godine.

Serija fotografija pod nazivom „Dobrodošli“ (2015.), maketa za skulpturu „Samantha Fox Was Here“ (2015.) te najnoviji performans „Online“ (2016.) također se direktno referiraju na povijest Golog otoka. Prikazima golootočkih vizura u maniri reklama za putovanja kakve promoviraju turističke agencije, umjetnica kroz seriju od šest fotografija s popratnim, vidno neodgovarajućim, opisima (elegantno i romantično, intimni kutak, posebno mjesto, VIP…) ironijski problematizira, nadovezujući se tematski na rad „Na promjenu zraka“, pripisano i realno značenje. Promatraču postaje jasno da razrušeni i zapušten interijer nekadašnjeg zatvora, gdje su se nekoć odvijali strahoviti zločini, natpisima poput intimni kutak ili posebno mjesto, ne odgovara prikazanome, izazivajući semiotički konflikt i potrebu za ponovnim preispitivanjem percipiranoga. U sklopu rada posjetiteljima su ponuđeni i printani letci s natpisima inspiriranima javnim izjavama bivšeg generala Jove Kapičića, a sve je popraćeno prepoznatljivim ljetnim dalmatinskim zvukom cvrčaka, aludirajući na monotoniju i sumornost svakodnevice u kojoj su živjeli zatvorenici na izoliranom otoku čiju su tišinu jedino oni mogli razbijati. Istom tematikom nadovezuje se i maketa za skulpturu „Samantha Fox Was Here“. Ime poznate američke pjevačice iz 80-ih omalovažavajuće su nosili najmlađi zatvorenici redovito zlostavljani od strane drugih. Maketa je izrađena od betona i terazzo zrna, materijala od kojeg su zatvorenici izrađivali podne pločice. Umjetnica simbolično koristi materijal za pločice, predviđene za gaženje, dok je spomenik zamišljen da se uzdiže uspravno u visini od 170 cm, kao pokušaj ispravljanja nepravde koja je nanesena zatvorenicima. Spomenik bi se odnosio kontrastno i naspram izložene makete, čija su slova polegnuta u drvenoj kutiji s poklopcem aludirajući na još široko rasprostranjenu društvenu naviku zataškavanja i zanijekivanja zločina za koje nitko nikad nije odgovarao. Umjetnica postavlja pitanje hoće li u budućnosti doći vrijeme kada će biti moguće realizirati takav spomenik i za kakvo društvo će on biti namijenjen? I hoće će tada biti jasan odgovor na pitanje kakvo društvo je uopće dovelo do potrebe za takvim spomenikom? Teme povijesnog zaborava umjetnica se dotiče performansom „Online“ koji predstavlja završnu točku u pokušajima zalječenja prostora i njegovog reformiranja kroz prihvaćanje povijesti i stvaranje Pejzaža sjećanja. Obraćajući se „nevidljivom biću“ kojeg je definirala u djelomično oštećenom košarkaškom košu obojivši ga, obavještava „biće“ o naloženom djelovanju s obzirom na to da ne postoji druga kompetentna institucija s kojom može, u ovom slučaju, komunicirati.
Nastali neovisno o tematici Golog otoka, radovi „Sistem“ i „Kreda“ vezani su uz neposrednu sadašnjost i istražuju prepoznatljive fenomene društva koje nas okružuje. „Kreda“ nastaje kao svojevrstan umjetnički eksperiment gdje umjetnica dvomjesečnom destilacijom 212 l vode stvara kredu koja, osim jasnog predočavanja što prosječan čovjek unosi u svoj organizam, postaje ujedno i alat za izražavanje – transformirajući njen izvorni smisao i alegorijski dajući mogućnost novog stanja, nove slike ili pisanja – ovisno što se kredom odluči ispisati. Sama primarna pojavnost predmeta može prizvati radove arte povere nastale 70-ih godina prošlog stoljeća, osobito umjetnika Gilberta Zoria koji je također razvio interes prema procesima isparavanja u umjetnosti. Rad „Sistem“ oblikom monumentalnog dvanaesterokutnika na čijoj su površini su ugravirani anagrami: ornament, nanometri, monetarni, komentira trenutne monetarne politike. Umjetnica kao polazište pri definiranju dimenzija skulpture bira dimenzije vlastitog stambenog prostora, kako navodi, prostori koji su često kreditno opterećeni, a monolitna, teška i zakočena konstrukcija tvori osjećaj nemogućnosti bijega čovjeka uvučenog u suvremene monetarne mehanizme, te direktno oslikava prirodu kapitalizma kao perpetum mobile-a današnjeg potrošačkog društva čiji načini funkcioniranja tek prividno mijenjaju svoj oblik, poput umnožavajućih anagrama ispisanih na ornamentu kojima se ne nazire kraja.
Zaključno, izložba Ane Mušćet u konačnici tvori homogen koncept objedinjen njenim zanimanjem za neposrednu okolinu i društvo čiju problematiku kroz svoja djela, koja ponekad mogu djelovati poput eksperimenata, pokušava istražiti, razriješiti ili jednostavno predočiti načine njihovog funkcioniranja, pritom dajući promatraču mogućnost poistovjećivanja, ali i rekonstruiranja konvencionalnih društvenih i mentalnih predodžbi izazivajući direktno propitkivanje datih povijesnih ili suvremenih socijalnih tematika.

Aleksandra Majstorović