Naoružanje za mir

 „…vrhunac izvrsnosti ne znači boriti se i dobiti sve bitke. Vrhunac izvrsnosti se sastoji od svladavanja neprijatelja bez borbe.“ – Sun Tzu[1]

Ulazite u izložbeni prostor. Vrijeme kao da se zaustavilo u trenutku kad metak leti zrakom put Vas. Upravo gledate u njega, a on Vam otvoreno prijeti. U ovom golemom, predimenzioniranom metku, skoro dvanaest metara duljine, vidite vlastiti odraz, ali i odraz svijeta koji Vas okružuje – svijeta koji pretendira na mir, ali je u stvarnosti sam sebi kontradiktoran. Iz ove činjenice proizlazi naziv prostorne instalacije Frane Šituma – Naoružanje za mir.

Ovo nije prva instalacija u kojoj Šitum istražuje teme međuodnosa/suprotnosti pojmova, ali jest prva u kojoj se bavi paradoksom sukoba, a samim time i mira. Pojam sukoba, ili možda prikladnije rečeno rata, je paradoksalan jer ujedno podrazumijeva konflikt (primjerice nacije spram nacije), ali i ujedinjenje (mnoštva ljudi često i različitih interesa unutar neke nacije). U skladu s neoplatonističkom idejom da svjetlo ne postoji bez tame i obratno, tako konflikt ne postoji bez neke vrste sloge. Ratno stanje ne bismo mogli prepoznati bez poznavanja mira. Konflikt nastaje onog trenutka kad se pojam i percepcija mira promijene; kad se interesi i ideologije počnu razilaziti. Jaz među njima s vremenom raste dok, često doslovce, ne eksplodira. Po razrješenju konflikta ponovno vlada neko razdoblje „mira“ ili barem zatišja, da bi se ciklus ponovio. I tako kroz cijelu povijest čovječanstva.

Opetovana napetost i tenzije u svijetu odražene su u napetom, polutransparentnom platnu koje obavija drveni skelet metka. U toj napetosti, metak zaista djeluje kao da huji kroz zrak. Međutim, zbog svojih predimenzioniranih proporcija, metak više nalikuje raketi, a izložbeni prostor – kontekstu prikladni podrumi Dioklecijanove palače – poprimaju funkciju skladišta (potencijalno nuklearnog?) oružja. Kroz platno se nazire silueta dječaka-lutke koji pasivno sjedi na horizontalnoj prečki križa ciljnika. Dječak, u svojoj prirodnoj veličini, djeluje kao okrutan, realni podsjetnik na buduće naraštaje koji trpe posljedice ponovljenih grešaka takozvane civilizacije koja za njih nimalo ne mari. Ovaj lutak-skulptura promatra svijet oko sebe. Ako mi vidimo njega, možda i on vidi nas; on potencijalno i vapi za pomoć, ali ga mi ne čujemo ili pak ne želimo čuti. Nekima još odzvanja u ušima nakon eksplozije, a neki prekrivaju uši u strahu od onoga što bi mogli čuti. Dječak je stoga bespomoćan.

Povijest se ponavlja i čovječanstvo ponavlja svoje greške ne mareći uopće za budućnost. Ono se opravdava tvrdeći da sve što radi, radi s ciljem postizanja mira i sreće. No, onog trenutka kad jedan čovjek ili jedna nacija odredi što konstituira mir ili sreću, onog trenutka kad se počne zalagati za to, kreće proces „naoružanja za mir“. Ovo je kvaka 22; vječni ljudski apsurd.

Dramatičnost prizora predimenzioniranog metka i skulptura dječaka – metaforičkog lútka u njemu – evocira Čehovljev zakon: ako se pištolj nađe u prvom činu, u sljedećem će neminovno biti opaljen. Čovječanstvo, izgleda, ne može odoljeti igri s ovim kozmičkim pištoljem, a pritom ne zna ni kamo puca, a često ni zašto. Metak se u toj igri može odbiti i pogoditi svog osloboditelja, raniti „neprijatelja“ ili nedužnog „civila“. Slikoviti opis ovoga može ponuditi povjesničar Yuval Noah Harari koji objašnjava da su se i najveći vladari, kad bi se domogli nekog novog oružja, predali iskušenju. Ipak, s optimističnim prizvukom ističe da je čovječanstvo od početka hladnog rata uspjelo odoljeti toj napasti: „Pištolj koji se pojavio u prvom činu hladnog rata nikad nije opaljen. Do sad smo se navikli živjeti u svijetu punom nepuštenih bombi i nelansiranih raketa; postali smo stručnjaci za kršenje zakona džungle i Čehovljevog zakona. Ako nas ovi zakoni ikad sustignu, to će biti naša vlastita krivica – ne pitanje naše neizbježne sudbine“.[2]

Čovječanstvo na svoj način nalikuje dječaku u metku – zarobljeno je u vlastitom začaranom krugu, tom paradoksu naoružanja za mir.

Dora Derado

[1]
[1] Sun Tzu, The Art of War, (prev. Lionel Giles), London: Pax Librorum, 2010. (slobodan prijevod)

[2]
[2] Yuval Noah Harari, Homo Deus: A Brief History of Tomorrow, London: Harvill Secker, 2015.