Tomislav Lerotić / Nije moje
PROMJENA PREMA BOLJEM.
Ono što radi Lerotić, ponajprije bi tako trebalo nazvati. A ono što je loše, što Lerotić ne podnosi, ubijanje je Zemlje. Bez ikakve sumnje, radi se istovremeno i o ubijanju ljudi. Posve stvarno, nema metafore nažalost. Da bi to postalo očitim, čak ni ne treba prozivati Minamatu ili Seveso. Čak ni Bhopal. Ekološka kriza smrt je, ne samo za ptice i leptire. Za kitove i mora, šume i rijeke. Bistra jezera i ledenjake. Visoke gore u himalajskim klancima ili na gigantskim antarktičkim krhotinama. Posvuda. Onečišćeno i otrovano tlo, zemlja. Onečišćene i otrovane vode. Onečišćeni i otrovani zrak, vjetar i povjetarac. Nema još, osim sporadično, bilance. Kolika je cijena isplaćena? Koliko se još plaća za to, ljudskim patnjama i životima. To je ona nevidljiva pozadina bez koje Lerotićev dizajn nije moguće zahvatiti, osim na prvoj, površinskoj i moguće ipak površnoj ravnini refleksije.
U toj neveseloj optici ono što zovemo smećem na “svojem” je mjestu. Ondje gdje su kaos, besmisao i nedostatak odgovornosti i gubitak suvislosti u zagrljaju sa smrću prirode, ljepote i čovjeka. To je zbivanje nadohvat, neprestano. Prošetajmo do Karepovca. Neka nam ne bude teško popeti se na Donju Goru, na Biokovu. Vidjeti smrt rajskog vrta, mrtvački ples ljudske ludosti, gubitka smisla i odgovornosti.
Donedavno, po prilici kojih pola stoljeća tek unatrag, smeće jedva da je postojalo. Otpadci, ostaci tvari i stvari, to već vrlo dugo postoji. Smeće se pojavilo tek onda kada ljudi nisu više htjeli s ostatcima tvari i stvari, otpadom, postupati suvislo, odgovorno po mjeri ljudskog dostojanstva. Tako je otpad postao problematičan, premda je jedini pravi problem s čovjekom. Stvari su jednostavne, tako jednostavne da to izaziva nevjericu. Sav otpad može se danas (a mogao se i jučer) vratiti u uporabu, u suvislo kruženje, reciklirati. Početni i glavni uvjet za to: odvojeno prikupljanje različitog otpada. Ostalo je rutina i tehnologija. Kobni korak kojim se takav rasplet uporno onemogućuje: stvaranje smeća. Jednom stvoreno kaotičnim i besmislenim miješanjem otpadaka, smeće postaje nerješivi problem, rana prirode i čovječanstva.
Ostalo je “zapisano” Lerotićevim dizajnom, između ostalog. Teoretičari dizajna naći će zacijelo ondje težnju za “promjenom prema boljem”. Potencijal dizajna da unaprijedi život, reciklirajući, održiv dizajn, koji maksimalizira dobrobit čovjeka, ljudske zajednice. Neće biti teško složiti se da je doista riječ o dizajnu koji unaprjeđuje život i doprinosi rješavanju društvenih problema. Treba dodati: dizajnu koji je na strani ljepote. Deponij u Donjoj Gori apokaliptički je ružan, bačen u snovitu ljepotu. Karepovac? Vidimo li?
STANKO URŠIĆ