Nikolina Kuzmić / Tijelo bez organa

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

AUDIO VODSTVO IZLOŽBE ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

____________________________________________

Referirajući se na (ontološki) koncept „tijela bez organa“  francuskog filozofa G. Deleuzea i psihijatra Félixa Guattaria[1] prema kojem tijelo i tjelesnost možemo shvatiti kao svojevrsnu tabulu rasu, otvoreno polje mogućnosti i kreativnosti lišeno svih identitetskih predodžbi, organizacije i strukture, izjednačeno sa subjektom vlastitog poimanja; umjetnica Nikolina Kuzmić u svom radu istoimenog naziva propituje pojmove biopolitike[2] i biotehnologije paralelno baveći se odnosom umjetnosti i medicinskih znanosti koji smatra sve očitijim i prominentnijim u današnjem vremenu.

Tijelo bez organa umjetnička je koncepcija složena od četiri odvojena ali tematski povezana rada – Arhiva patoloških stakalaca, Kad narastem bit ću pacijent, 1966/ 1967/ 1994/ 2000, Kuzmić i Bez naziva (mehanizam). Prvi u nizu a ujedno i Nikolinin diplomski rad kojim je prvi put javnosti prezentirala fokus svog interesa je Arhiva patoloških stakalaca. Radi se o zidnoj instalaciji koju sačinjava sedam „tapiserija“, vezenih i filcanih kompozicija na različitim materijalima. Naizgled apstraktni, prikazi su to šest malignih bolesti – karcionida, tumora ženskih spolnih organa, raka kostiju, pločastog karcinoma, tuberkuloze, trihinele začahurene u mišiću i jednog virusa – covida-19. Ovaj potonji, prikaz aktualnog virusa nastao je u razdoblju prve karantene što ovaj rad prema autoričinim riječima pretvara u ongoing projekt, poligon za nadogradnju i referentno polazište za daljnja promišljanja i diskusije o već spomenutim problematikama koje iznosi. Navedenim prikazima usporedno su postavljena tri stakla, uvećana patološka stakalca na kojima se nalaze osnovne informacije nomen nescio pacijenata.

Rad je nastao iz inicijalnih razmišljanja o procesima arhiviranja drugih prostora gdje se autorica nadovezuje na Foucaultovu misao o heterotopijama, posebice na tekst O drugim prostorima, filozofsku interpretaciju prostora kao višeslojnog, drugačijeg. U ovom slučaju radi se o arhivi kao heterotopiji koja je Nikolini poslužila kao inspiracija, a kako sama ističe: Heterotopije groblja i muzeja bile su polazna točka. Ideje arhiviranja, spremanja, nagomilavanja i bilježenja pa čak i onoga što je groteskno, morbidno – „ružno“ – bile su izrazito interesantne. No odabirom tehnike, nježnih tonova boje i izrazito mekanih i taktilnih materijala autorica gradi glavni kontrast i kako navodi, izvor abjekcije koji za sobom povlači pitanja odnosa pojedinca i društva prema bolesti i zaraženoj individui.

Drugi dio rada nosi naziv Kad narastem bit ću pacijent a sastoji se od deset lutkica detaljno scenografski razrađenih, sašivenih od različitih materijala i medicinskih instrumenata. One su zapravo fiktivni likovi buduće istoimene predstave koju je Nikolina osmislila i razradila kao zasebnu cjelinu. U njoj pratimo pacijenta kako ulazi u bolnicu, prolazi sve faze pregleda, pretraga i operacije te na kraju izlazi umorniji, bolesniji i bez prave dijagnoze. Autorica se u predstavi referira na Danteov Pakao, Kafkinog Jozefa K. i već spomenute filozofske teorije. Motiv lutke odabire iz dva razloga, prvi je taj što dječja lutka u kontrastu s bolesti stvara osjećaj morbidnosti što dalje dovodi do osjećaja bespomoćnosti naspram zdravstvenog sustava jer kako kaže: svatko je u jednom trenutku bio ili će biti pacijent. Bez namjere da uputi kritiku ili afirmaciju sustava, autorica propituje trenutak u kojem institucije i osoblje istih postaju važniji od osobnih sloboda i prava pacijenata, naš stav prema njima kao i osjećaje spram samih bolesti i novih identiteta koji se uz njih razvijaju.

Sljedeći rad odnosi se na metodu arhiviranja kartona putem godine rođenja i prezimena članova Nikolinine obitelji i nje same. 1966/ 1967/ 1994/ 2000, Kuzmić zbir je sakupljenih uputnica, rendgena, medicinskih nalaza, otpusnih pisama, ultrazvuka i sl. čije uvećane prikaze autorica vjerno prenosi na bijelu tkaninu tehnikom veza. Upravu u ovom dijelu cjelokupnog rada najizraženija je Nikolina tehnička preciznost, minucioznost i potpuna posvećenost realizaciji ideje. Predloške za rad bira isključivo na temelju vizualne zanimljivosti (primjerice grafičko rješenje nalaza krvi) bez obzira na to koji se zdravstveni podatci otkrivaju o njoj ili njenoj obitelji. Time naglašava osobnu distanciranost od materije i sadržaja koji se inače percipira kao nešto jako osobno.

Posljednji dio rada donosi zaokret u odabiru medija ali time čini zaokruženu cjelinu Nikolininih afirmacija i interesa te dodatno izražava kontrast kao imanentnu metodu. Rad Bez naziva (mehanizam) sastoji se od osam animacija u loopu na zasebnim ekranima koje prikazuju izmišljene i besmislene mehanizme asocirajući na shematske prikaze tehničkih ili električnih mreža poput strujnog kruga i sl. Elemente mehanizama čine animirani medicinski instrumenti – injekcije, respiratori, pumpe i sl. Vizualna pozadina animacije su rendgeni i ultrazvuci, stvarni nalazi autoričinih bliskih prijatelja i obitelji, dok zvučnu pozadinu čine zapisi raznoraznih bolničkih aparata (EKG, EEG, magnetska rezonanca i sl.). Postavljajući ekrane jedan do drugog autorica želi ostvariti kompoziciju apsurdnih mehanizama i kakofoniju bolničkih zvukova. Možemo zamisliti kako se na ovim kulisama odvija gore spomenuta predstava čime se dodatno ističu Nikolinine scenografske vještine i tendencije.

Naslanjajući se na teorije i pojmove nekih od najbitnijih filozofa 20. stoljeća, Nikolina gradi svoj umjetnički multimedijalni narativ temeljen prvenstveno na tehničkoj preciznosti, pomno promišljenom odabiru materijala i boja, povezanim i vizualno privlačnim elementima te iznimnoj posvećenosti detaljima, polazeći od postulata kako forma i sadržaj moraju biti na jednakoj razini.

Ivana Vukušić

[1] Deleuze, G. : Gattari, F., Kapitalizam i shizofrenija 2: Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.

[2] Biopolitiku kao pojam prvi konstruira Michael  Foucault a odnosi se na nadmoć institucija i općenito korištenje znanstveno-tehnološkog razvoja za manipulaciju i reguliranje ljudskih života.