Nina Kamenjarin / Takt o

Nina Kamenjarin_performans_Takt 0_Istočna kula_28. studenog 2019.

Jer život lijepog sastoji se u prividu. (G. W. F. Hegel)

Umjetnica će ostvariti događaj u jednom od galerijskih prostora HULU-a splitskog ogranka. Tako će ostvareno pod naslovom „Takt 0“ djelovati kao artificijalni ideal na ishodištu konceptualne umjetnosti sada promatrane kao cjeline, gdje je artificijska vrijednost u znaku kognitivnog razvoja ličnosti jednaka onoj svijeta unutarnje prirode kojeg se prisjeća hineći rubno stanje duševne i društvene egzistencije. Stoga ovaj novostvarnosni fenomen sugerira reprezentaciju ženske svijesti na planu feminizma, impresionističko nasljeđe modernizma s obzirom na modus koji određuje nekonvencionalno do destruktivno promišljanje sebstva koje se zatvara u vlastitu dušu, ali ujedno i monistički naturalizam u naravi poimanja arhetipskog stanja svijesti onih čije je ponašanje produkt polja imaginacije.

Metodički pristup performansu „Takt 0“ sugerira koncepte prilikom dekonstrukcije složenog rada i nužno upoznavanje prostora izvođenja kao semiotičkog te pretpostavku plana ekspresije konceptualnog izraza. Sukladno viđenom, mogli bismo očekivati asketski izraz naličja umjetnice i kontradikciju entiteta umjetnosti, pošto poimanjem univerzalnog jezika umjetnosti nailazimo na ideološku mijenu, odnosno kakve dinamičke strukture uslijed tako izravnog oslobađanja čovjekova duha. Ovisno o broju posjetitelja, razmatrajući prostor i nju u zbiljskom vremenu, prilikom izvedbe će se moguće uvesti kategoriju interakcije. Postavlja se pitanje koji je intelektualni krug umjetnica samosvjesno obuhvatila. Odmakom od trancendencije nailazimo na aksiom/silogizam u obliku pitanja te se čini otklon od određenoga, što je zapravo istina odnosno iskustvo i stoga nema ni početka ni kraja pri nastajanju poetičke razlike u čijem fokusu nije estetska vrijednost već je radikalna individualnost – noviji vitalizam u čijem smislu može egzistirati kao odmak, još neostvareni ideal ili kao subjekt spoznatog ideala i vlastitog intimizma njegovanog u čistoći duhovne, umne i tjelesne apstrakcije, ali u istini unutarnjeg ja – sebstva, u čemu se uvidi etička vrijednost mikrokozmosa.

Ontologijski mikrokozmos kao jedan koncept podrazumijeva utjecaj okoliša ili ultimativno preusmjerenje modusa otuđenja, jer su reminiscencija i principijelnost u korelaciji s oponašanjem i otklonom. Stvarna je životna situacija kakva se komunicira uspostavom performansa u zatvorenom prostoru, medijacijom reminiscencije, dakle kontemplativno u vidu složene naracije. Bitno je uvidjeti da „Takt 0“ nije suzdržanost ni na kojem polju ublaženog angažmana u naravi društvene kritičnosti, ali da u konačnici isto ne rezultira ironiziranim diskursom kao konceptom otuđenja sekundarnog tipa, učestalim i prema tome podložnim trivijalizaciji te prilagodbi autoritetima i onima koji to još nisu. Što znače svi ti ljudi i tjeskoba te kako se i u kojem smjeru odražava ta otuđenost – oslobađajućim (obzorom)? Sintetski radovi programatske naravi stoje naspram gnoze koja obuhvaća intelektualne krugove popularne kulture, te književne i knjiške autoritete, krugove kršćanske anarhoidne strukture, i djeluje putem estetizacije patnje (i smrti) ili humoristično postupkom nultog stupnja i otklona. Djeluje čak otuđujuće, na fikcijskoj razini, pošto nije nacionalno ni globalno kulturološki određeno – ono je kategorija kognitivnog procesa i reprezentativni način na koji se doživljava i tumači, odnosno prihvaća ili potiče razumijevanje onog svjetovnog, što upućuje na smjenu značenja i otklon od estetizacije ka oponašanju, gdje je značenje podređeno funkciji i za što smjenjivanje iziskuje emotivni napor, pri čemu je kakvo ponašanje svrha ali i valorizirano ništavilo, dakle također svjetotvorno, ali otuđeno i hladno – ne-društveno, virtualno. „Takt 0“ tada djeluje kao otklon od a-logičnosti koja bi značila određenu slobodu u promišljanju i kao sveprisutna dvoznačnost, jer ništa nije isključivo, a doima se kao apsolut (trajanja) – kao povijesni čvor, pogled na galaksije, svjetotvorni potencijal konceptualne umjetnosti uslijed individualnog uvida u zbilju – udaljavanje od biti. „Takt 0“ također sugerira asocijativnu predodžbu subjektivnosti kao otuđujuće kategorije, podrazumijeva tjeskobu kao nešto neminovno u odnosu na zalaganje svojstveno nasljeđu, i razmatra poimanje odlike relativnosti ishodišne memorije ili prisjećanje kao igru, nezavisno o reminiscentu te razvoju civilizacije na kakvoj razini figuracije ili apstrakcije – nevezano za ishodišne reminiscencije u vidu memorije svjetskog i nacionalnog kolektiva te neovisno o iskustvu plenerizma kao bitne predkategorije u vidu razine osviještenosti. Populističko bi pak bilo razmatranje poticanja otuđenja u vidu kulturološke obnove u znaku neoindividualizma (općeg) – uslijed tranzicijskog otklona i subjektiviteta u znaku konfliktnog ponašanja, što je odraz stremljenja ka višoj vrijednosti, kao nešto što nije neizbježno već je ogled u neprocjenjivost iskustva globalizacije koji može smijeniti kakve društvene vrijednosti. I tada otuđenje ostaje kao estetska premoć ljepote svjetovnog i duhovnog u svijetu – u duhu profanizacije materijalizma, naspram tradicionalnog čuvanja znanja –  i funkcionalizma, dok kršćanski kalendar ispunjavaju praznine uslijed nestajanja kolektivne memorije iz stvarnosti. Stoga umjetnica prethodno uvodi distinkciju/distinktivno obilježje putem vježbi, značajem dviju vremenski i kontekstualno udaljenih izvedbi, čime problematizira podređenost funkciji prostornosti, a pri čemu uviđamo sloj simbolizma i nacionalni koncept.

Performans „Takt 0“ Nine Kamenjarin djeluje kao odraz težnje moderne ka vrijednostima konceptualne predaje i kao umjetnički rad na razmeđu odražava metafikcionalni vid u odnosu na supstanciju značenja nacionalnog otuđenja.

   Vanda Franičević