Noa Geras / Go West

Go West

Svaki je pojedinac jedan mikrouniverzum. Specifičan, zaseban, drugačiji. I svakodnevno je u kontaktu s mnogom drugim mikrouniverzumima. Međusobnom interakcijom oni tvore zajednice u kojima se miješaju individualne karakteristike, usklađene u strogim društvenim normama, ustaljenim moralnim i etičkim varijablama. Smješteni u nekom prostoru, oni djeluju na svoju neposrednu okolinu i mijenjaju je. Više ili manje svjesno. Više ili manje savjesno. Jednako tako (iako često zaboravljeno) okolina mijenja njih. Štoviše jednim ih dijelom definira. I kao individue i kao zajednicu i kao društvo.

Izložba Go West dvjema komponentama progovara o pojedinačnim svjetovima svake osobe uronjene u makrokozmos prirode. Prirode koja je neodvojiva od pojedinca. Pripovjedač ove priče je Aurox, inače moćno, nedodirljivo biće na dugim, visokim nogama i trupom blizu neba; slobodan i neobilježen objektima i implikacijama oko sebe, sada je smješten na zemlju. Blizu svih promatrača. Ranjiv je, slabašan, izjeden, izobličen. Moćan Aurox je deformiran i sveden na razinu strvine. Njegov je trup perforiran, a udovi se međusobno isprepliću. Rogovi kao simbol snage i potentnosti uništeni su. On je biće na kojeg su ljudi mogli i mogu utjecati: provlačiti se kroz njegove uvrnute udove i prolaziti rukama kroz propadanjem nastale rupe. On je životinja koja je ljudskim kontaktom uništena, no i dalje je dodirom omalovažavamo. Sastavni je dio prirode. Prirode koja je pak sastavni dio nas. Destrukcijom prirodnog i kontinuiranom manipulacijom kako bismo postigli maksimalnu korist uništavamo zapravo i sami sebe. Postajemo te strvine. U isto vrijeme, među ostalima počinjemo uočavati animalne elemente, elemente koje smo izgubili ili u samima sebi uništili i koji nam stoga postaju strani, drugačiji, nepoznati. Bude u nama strah. Ne prepoznajemo u njima ljude već ih nazivamo Drugima. Drugima koji su mikrouniverzumi sasvim nepoznati našoj zajednici i koji su toliko strani da postaju opasnima. Strah od nepoznatog potiče instinktivnu, životinjsku reakciju – bježi ili se bori. Te iz straha, neznanja, odvojenosti od sebe samog poželimo to biće uništiti. Ili barem iskoristiti.

Izložba Go West prožeta je upravo temom Drugog. Serija brončanih skulptura prikazuju bića kako putuju. Na prvi pogled, vidimo samo fizički oblik tijela skulpture. Pognutu kralježnicu, uske glave, tanke noge. Bića izgledaju čudovišno. Tek se naziru možebitne životinjske karakteristike. Izazivaju u nama jezu, izgledaju strano, ne zemaljski, neprirodno. Pripadaju Drugom, onom nepoznatom, potencijalno invazivnom i opasnom. No kad malo bolje promotrimo bića, odvojimo se od njihove strogo fizičke forme ugledat ćemo, pod njima, njihovu sjenu. Sjenu koja je ljudska: bipedalna, jasnog obrisa glave i udova. Čudovišnost forme odjednom postaje prepoznatljiva i bliska. Koncept Drugog više nije napisan strašnim velikim slovom, već je tek oznaka nečeg drugačijeg, ali prihvatljivog. Koncept Go West na suptilan način progovara o ljudima kao vječnim putnicima, strancima, pojedincima koji nigdje ne pripadaju. Globalizacija potiče ljude na migracije – trajne ili privremene, željene ili nametnute. Migracijama se kontinuirano isprepliću kulturni i društveni krugovi. Iako se time obogaćuje život jedne zajednice, puno češće se javljaju problemi ksenofobije, rasizma, sociofobije gdje se oni Drugi smatraju nepoželjnima; blago rečeno građanima drugog reda. Obilježava ih se etiketama prepunih stereotipa i predrasuda na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, prema boji kože ili jeziku koji govore. I upravo (p)održavanjem takvog poimanja oni su vrlo brzo svedeni na razinu životinje. Tama izložbenog prostora postaje simbolička: ona predstavlja svjesne i nesvjesne etikete kojima percipiramo nepoznato. Iz te tame poput svjetlosnih stupova izviru figure i njihove sjene. Ljudske sjene tih na prvi pogled čudovišnih bića. U tom trenutku publika postaje svjesna mračnog vela vlastite osude. Osude koja može biti kobna za ta strana bića, a time i za nas same. Naš instinkt za uništenjem nepoznatog zapravo uništava nas same. Uništimo li formu ovog životinjskog stvorenja uništit ćemo i njegovu, ljudsku sjenu. Uništavanjem svoje okoline stoga uništavamo i sami sebe. Skulptura prizemljenog Auroxa opipljiv je podsjetnik na posljedice vlastite neosjetljivosti, netrpeljivosti prema različitom. Kontrast minijatura i njihovih ljudskih sjena te ogromne strvine je poput efekta leptira u malom. Neposredno dočarava kako minijaturne, svakodnevne bezobzirnosti i diskriminacije mogu dovesti do velikih formi uništenja.

Maja Pavlinić