Vice Tomasović / Oblici u duhu

Ljudska svijest uvijek teži nekomu jeziku i, čak, nekomu stilu. Steći svijest, to znači steći oblik. Čak u slojevima nižima od područja definicija i jasnoće ima još oblika, mjera, odnosa. Odlika je duha da neprekidno sam sebe opisuje. To je crtež koji nastaje i nestaje, a njegovo je djelovanje, u tome smislu, umjetničko. Poput umjetnika, i on obrađuje prirodu, s pomoću zadanih elemenata koje mu iz svojih njedara dobacuje fizički život, i on ih bez kraja i konca prerađuje da bi od njih načinio svoju vlastitu tvar, da bi od njih načinio duh, da bi im dao oblik. Taj je posao tako naporan da se duh gdjekad od njega umori, osjeti potrebu da otpočne, da izgubi oblik, da pasivno prihvati ono što mu dolazi iz oceanskih dubina života. Vjeruje da će se pomladiti prizivajući sirovi nagon, otvarajući se prolaznim dojmovima, bezobličnim i beskrajnim valovima osjećaja, lomi stare jezične kalupe, unosi pometnju na šahovsku ploču logike, ali te pobune i meteži duha imaju jednu jedinu svrhu, da otkriju nove oblike, ili, štoviše, njihovo zbrkano i smušeno djelovanje jest još jedan zahvat koji obuhvaća oblike, jest oblična pojava (phenomene formel). “Umjetnik pred našim očima razvija samu tehniku duha, on nam pruža neku vrstu njezina odljevka, koji možemo gledati i doticati.”

Henri Focillon, Oblici u duhu