Margareta Lekić & Zdravka Iva / Od pravokutnika do kvadra

Pravokutnik je četverokut, vrsta paralelograma s četiri prava kuta. Dvije nasuprotne stranice pravokutnika su uvijek jednakih duljina i dijagonala. Kvadar je geometrijsko tijelo, uspravna prizma kojoj je baza pravokutnik. Kvadar ima osam vrhova i dvanaest bridova. Oplošje kvadra čini šest pravokutnika.

***

Margareta Lekić i Zdravka Ivandija u radu “Od pravokutnika do kvadra” kombiniranjem forme skulpture u tradiciji minimalizma i kodova apstraktne umjetnosti s matematičkim računanjem, te znanja i pretpostavki o vizualnoj percepciji, istražuju subjektivnost u procesu mišljenja, pri čemu ih kontekst umjetnosti zanima u funkciji proizvođenja situacije koja omogućuje subjektivne perceptivne pomake kroz individualan angažman u likovno artikuliranom i kodiranom prostoru igre, u svojevrsnoj umjetnički visoko estetiziranoj “mozgalici”. U tom se smislu njihov rad realizira kao skup personaliziranih perceptivnih rezultata matematički-likovno definiranog okoliša, no to je skup koji je raspršen u nepredvidivom broju pojedinačnih zapažanja, ostvarenih ne na temelju matematičke strukture, nego dojma materijalne prostorne forme svjetlosno-skulpturalne instalacije, suvremeno dizajnirane, aluminijskim, reflektirajućim plohama i električnim osvijetljenjem, ali uronjene u sugestivnost tame unutar kamenih zidova starovjekovne antičke arhitekture.

Historijsku arhitekturu, kulturalno kodirano mjesto, autorice tretiraju kao matematički modul kojim fizički prostor privremeno transformiraju u situaciju za promatračevo samostalno kreiranje novog koda i sadržaja iščitavanja na temelju vizualne percepcije i informacija u naslovu rada, pri čemu primjenjuju postupak koji je nalik pojednostavljenom modelu računalnog programiranja virtualnih prostora. Kroz neprekinuti niz od šest međusobno odvojenih kamenih prostora jednakih dimenzija, u koje promatrač ulazi iz jednog od hodnika u podrumu antičke palače, one projiciraju zamišljeni vektor koji povezuje niz od šest objekata percipiranih u liku pravokutnika, osvijetljenih reflektorom pod različitim kutevima i postavljenih pojedinačno u svaki od prostora. Dimenzije šest osvijetljenih aluminijskih pravokutnih ploha su jednake (44 x 56 cm) i proporcionalne su dimenzijama prostora (440 x 560 cm; 1:10), a njihov je prostorni položaj određen u odnosu na oplošje zamišljenog kvadra, koji nije stvarno, nego je misaono lociran u sredinu svakog prostora. Tako su faze promatranja šest geometrijskih likova istodobno faze promatranja pojedinačnih, prostorno odvojenih ploha geometrijskog tijela, odnosno jednog kvadra, koji je razložen u šest prostornih cjelina (u prvom je prostoru pravokutna ploha vidljiva lijevo od reflektora, u drugom desno, u trećem iza, u četvrtom ispred, u petom ispod, u šestom iznad reflektora).

U izvedbi vrlo jednostavan i minimalističan, konstrukcijom prostorno linearnog niza svjetlosno-skulpturalnih instalacija rad manipulira modelom komunikacije unutar sistema, provocirajući promatrača da sistem logički restrukturira kako bi ga “razumio”. Primjenjuje paradigmu sistema kao model i strategiju, postavlja subjekt u poziciju snalaženja pred zadatkom konstruiranja slike i propituje dimenzije subjektivnosti u procesu logičkog mišljenja, u izgradnji nepotpunog sadržaja i nadogradnji parcijalnih informacija i krnjih segmenata. Iako latentno perceptibilnom mističnošću vizualnih elemenata implicira interpretaciju filozofske alegorije špilje, a strukturom nalikuje pojednostavljenom programu virtualne igre u svijetu ekranskih simulacija, ova svjetlosno-skulpturalna intervencija u prostoru intencionalno ne nastoji proizvesti takvo šire, hibridno iščitavanje. Ipak, ugrađeni kôd arhetipskih sukoba svjetla i tame, sjena i odraza, pokreta i mirovanja, vidljivog i nevidljivog, stvarnosti i privida, nije estetski “suvišak”, nego upravo suprotno: vizualno pametno promišljena i participativno jednostavno artikulirana zaliha privremenog mjesta – za razmišljanje, zaključivanje, predomišljanje, propitivanje – u stvarnom prostoru i stvarnom vremenu, čime ujedno na zanimljiv i naizgled nezahtjevno zaigran način otvara širi kontekst promišljanja o uobičajenom ponašanju subjekta i individualno personaliziranim iskustvima, o odnosima racionalnog i logičkog, naspram osjetilnog, intuitivnog, emocionalnog, fikcionalnog.

Ana-Marija Koljanin