ARIJANA LEKIĆ- FRIDRIH i ANDREA KAŠTELAN / Od5Do95

Od5Do95

Multimedijalnom izložbom „Od5Do95“ Arijana Lekić-Fridrih i Andrea Kaštelan po prvi put u klasičnom galerijskom prostoru predstavljaju publici opsežni istoimeni multimedijalni umjetnički web projekt  namjenjen prenošenju priča i iskustava. Riječ je o projektu sačinjenom od niza video priča žena različitih dobnih skupina  koje kroz intervjue fleksibilne strukture otvoreno iznose svoja intimna promišljanja i životna iskustva. Lekić-Fridrih i Kaštelan ističu kako svaka od intervjuiranih žena simbolički predstavlja jednu godinu života – od pet do devedeset i pet, a cijeli je projekt spoj filma i web medija kao takvog. Svojevrsna vremenska crta dopušta  pregled doku-ispovijedi o životu hrvatskih žena u 21. stoljeću.

Lekić-Fridrih i Kaštelan uviđaju kako se o određenim imanentno ženskim temama i iskustvima ne govori javno već gotovo isključivo unutar zatvorene skupine žena, te kako mediji priče vezane za starenje, majčinstvo, diskriminaciju u privatnom i poslovnom okruženju i slično plasiraju romansirano, karikirano i cenzurirano, a čest je slučaj i autocenzure kako bi se izbjegla osuda društva.

Autorice smatraju kako su na ovaj način ženska iskustva i ženske priče i dalje stigmatizirane, u dijelovima „prljave“, postoje segmenti ženskog života (od kojih su neki esencijalni)  o kojima se legitimno „ne govori“. Upravo to je jedan od glavnih razloga zašto Lekić-Fridrih i Kaštelan teže pokrenuti javni dijalog, otvoriti prostor za teme do sada rezervirane za zatvorene grupe, za „unutar četiri zida“.

Intervjuirane sugovornice su u samim začetcima projekta bile žene bliske autoricama (njihove prijateljice, majke, bake), no nakon što je pokrenuta službena web stranica, žene koje do tada umjentice nisu poznavale počele su se same javljati u želji da ispričaju svoju priču. One su svjesne da je pred ženama velika borba za ostvarenje jednakosti od koje se nažalaost još uvijek nalaze veoma daleko. Svjesne su da se, koliko god to nevjerojatno zvučalo, trenutno ponovno brane prava za koja su se njihove majke i bake već izborile.

Intervjui koje Lekić-Fridrih i Kaštelan vode sa svojim sugovornicama nisu čvrsto strukturirani, bazirani su na 8 iznimno općih i otvorenih pitanja, kako bi se svaka žena mogla predstaviti što autentičnije i razgovoru pridodati vlastitu notu. Nema senzacionalizma koji često prati razgovor o ženskoj intimi – za Lekić-Fridrih i Kaštelan svaka je priča priča koju je vrijedno ispričati. Posebnost ovog projekta svakako je njegova neposrednost – osim što intervjuirane sugovornice same biraju ono što će o sebi otkriti i na koji način će to prezentirati, one zaista neposredno, uz minimalnu intervenciju autora, komuniciraju sa samim korisnicima. U cilju da gotov video prenese točno ono što su željele reći, sugovornice se uvijek traži autorizacija materijala, a snazi i karakteru snimljenih priča nesumnjivo doprinosi odabrani način pristupa slici – autorice promišljeno snimaju crno-bijelo u krupnom kadru kako ništa ne bi odvračalo pozornost gledatelja, kako bi se on neometano mogao posvetiti onome što i jest bit projekta – priči.

„Od5Do95“ je projekt započet prije tri godine, u trenutku kada su autorice osjetile kako se u Hrvatskoj pokrenula svojevrsna konzervativna revolucija – raspravljalo se o pravima istospolnih zajednica, govorilo se o promjenama u zakonu o pobačaju, a većina mjera tadašnje Vlade i iznimno jakih interesnih skupina bila je, po viđenju autorica, usmjerena direktno protiv žena. Idejno, projekt je trebao sadržavati devedeset priča koje bi, uz ostalo, bile i poruka vladajućima da su žene svjesne situacije u društvu i da ženska borba neće prestati.

Po završetku snimanja prvih devedeset priča autorice su uvidjele da je projekt nužno nastaviti na godišnjoj bazi, pratiti promjene situacija, te promjene u ženskom iskustvu. Rezultat je sto pedeset trenutno snimljenih priča od kojih se njih sto deset nalazi na web stranici projekta. Kontinuirano snimanje, a shodno tome i konstantni rast broja priča, pouzdan su znak kako projekt još uvijek nije završio i kako će svoj puni obim poprimiti tek za nekoliko godina čime će ispunti primarni cilj koje su mu autorice postavile – stvoriti virtualni muzej ženske prvenstveno usmene povijesti.

Opsežan umjetnički, ali i aktivistički te feministički rad poput ovog, najmjenjen primarno Internetu, Lekić-Fridrih i Kaštelan fragmentalno sele u galerijski prostor vadeći iz njega djelove koje prepoznaju bitnima, od istih formirajući video i TV projekcije, te videoinstalacije. Predstavljeni multimedijalni radovi variraju od kratkih i jasnih nijemih, do onih zvučnih znatno dužih i kompleksnijih. I jedni i drugi strateški nose snažne poruke sa zadaćom poticanja posjetitelja na kritičko promišljanje, sagledavanje šireg konteksta i u krajnjoj liniji, posjeta web stranici na kojoj se nalazi ukupna snimljena dokumentacija. Autorice uz multimediju u prostoru također izlažu određeni broj odabranih predmeta od velikog emotivnog značaja za žene koje ih u svojim pričama spominju, kao i fotografske portrete dijela sugovornica čime se materijalizira neopipljiva izrečena zbilja i uvodi dinamika u izložbeni postav.

Na poslijetku, otvoreno ostaje još samo pitanje do koje su mjere intervjuirane žene iskreno progovorile znajući da se priče neće cenzurirati niti će se njima manipulirati, odnosno, da li je u određenoj mjeri i ovdje prisutna autocenzura?

Nina Nemec