Dan Oki / ODSUTNOST TELEPRISUTNOSTI
Izložba se sastoji od usporedbe dvije serije fotografija ljudi sa mobilnim telefonima iz 1997 i 2017 godine, te od umjetničko dnevničkih fotografija i video snimaka snimljenih zadnjih nekoliko godina sa mobilnim telefonom.
Prva serija fotografija snimljena je 1997 godine s analognim fotoaparatom u Tokiju, a druga serija fotografija 2017 godine sa DSLR digitalnom kamerom u Seoulu. Godine 1997-e Sony je bio jedan od glavnih proizvođača mobitela na svijetu, međutim dvadeset godina kasnije, 2017-e Samsung je postao jedan od vodećih proizvođača mobitela kako na svijetu tako i na Dalekom istoku. Epicentar mobilne groznice iz Tokija je prešao u Seoul. Slijedom ovih razmišljanja bilo je logično fotografirati mobilne telefoniste u Seoulu, baš kao što sam ih dvadeset godina prije fotografirao u Tokiju.
Druga cjelina izložbe je unutarnji pogled kroz dispositiv upotrebe mobilnog telefona kao umjetničkog procesa, unutarnjeg protokola upotrebe mobilnog telefona kao foto i video kamere samog umjetnika – Dana Okija. U vremenskom rasponu od dvadeset godina došlo je do promjene upotrebe mobilnog telefona u tehnološkom i antropološkom smislu. Slična stvar se dogodila sa umjetničkim aspektom snimateljskog dispozitiva, ponaosob kroz otjelovljenu viralnost fotografije i pokretne slike, uz telematatičnu diseminaciju dispozitiva sa papira, ekrana ili projekcije u društvene mreže i direktnu vizualnu komunikaciju teleprisutnosti preko mobilnih uređaja. Slijedila je nova kontekstualizacija fotografije i video umjetnosti kao umjetničkog izraza.
Serija fotografija iz 1997 godine snimljena je okomito i iz dosta veće udaljenosti, a druga vodoravno, te iz puno veće blizine. Zašto je to tako? Prije dvadeset godina bilo je teško neopaženo prići ljudima na mobitelu, jer su gledali uokolo dok su razgovarali, za razliku od današnjice kada uglavnom gledaju u ekran telefona, pa ne primjećuju što se oko njih zbiva. Prije dvadeset godina snimao sam uglavnom totale, za razliku od prošlogodišnjih snimki u kojima sam snimao srednje i bliže planove. Analogni fotoaparat je postao digitalni, ali promjena je uslijedila kako ispred foto kamere, tako i u samoj kameri; mobitel je iz isključivo audio naprave postao multimedijalna naprava, te tako i sam fotoaparat. Uvjeren sam da gradovi i zemlje koji proizvode određenu tehnologiju istodobno proizvode i specifičan dio ljudske stvarnosti posredovane tom istom tehnologijom. To se odražava najviše kroz učestalost i nijansiranost upotrebe tehnologije u svakodnevnom životu, bilo da se radi o tehnološko antropološkim novitetima, društvenom angažmanu ili psiho-socijalnim patologijama kojima je dato društvo inficirano.
Dan Oki
Dan Oki (Slobodan Jokić, 1965, Zadar) je likovni umjetnik i filmski autor. U svom radu koristi se medijskom instalacijom, računalnom umjetnošću, filmom i fotografijom. Radovi se temelje na procesima i istraživanjima osobnih, društvenih, vizualnih i literarnih sadržaja, koji uvjetuju različite medijske forme i načine njihove prezentacije. U središtu njegovog interesa je istraživanje osobnih arhiva i vizualne naracije u galerijski artikuliranim kontekstima, novim medijima i filmu.
Svoje prve radove u mediju konceptualne fotografije i eksperimentalne filmove realizira u Zagrebu od 1987 do 1989. godine. 1989 godine diplomirao je novinarstvo i politologiju na sveučilištu u Zagrebu. Od 1991 do 1993. studira film i video na De Vrije Academie u Den Haag-u u klasi profesora Fransa Zwartjesa. Godine 1996. završava magistarski (MA) studij iz medijskih umjetnosti na Hogeschool voor de Kunsten u Arnhemu. Od 1997 do 1999. studira na postdiplomskom studiju iz filmske režije i scenaristike na Maurits Binger Film Institute u Amsterdamu. Od 1996 do 1999 godine predsjednik je Asocijacije medijskih umjetnika (VMK – De Vereniging van Media Kunstenaars) u Amsterdamu.
U generaciji je umjetnika koji su u devedestim godinama prošlog stoljeća i prvom desetljeću novog, istraživali likovnost u novim medijima, kinematografske baze podataka, računalnu animaciju i video umjetnost, web i pokretnu sliku. Kroz procese istraživanja pokretne slike i tehnologije dolazi do nezavisnog igranog filma. Od 2004 do 2015 godine kao producent, scenarist i redatelj realizirao je četiri dugometražna igrana filma: Oxygen 4 (2004), Performance (2010), Mrak (2011) i Oproštaj (2013).
Osnivač je i programski autor studija za Film i Video na UMAS-u u Splitu. Predaje kao redovni profesor pri Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Predavao je kao gostujući profesor na mnogim Akademijama u Europi. Živi i radi u Zagrebu i Splitu.