Pavle Pavlović / Sigurni rizici

„U davnim vremenima ljudi su gledali u zvijezde i vidjeli heroje u konstelacijama. U ovim modernim vremenima činimo manje više isto, samo što su naši junaci ljudi od krvi i mesa.”, riječi su predsjednika Nixona povodom slijetanja posade Apolla 11 na Mjesec u srpnju 1969. godine. Osvajanje Mjeseca, događaj je od moguće povijesnog značenja i ikonični prizori koje je proizveo urezani su u kolektivnu memoriju dvadesetog stoljeća.

Slijetanje pak, koje ovaj govor slavi, nikad se nije dogodilo. Ne misli se pritom na mnogobrojne teorije zavjere koje od samog početka osporavaju ovaj događaj pa upečatljive prizore pripisuju između ostalih i režiji Stanleya Kubricka. Navodi su ovo iz govora predsjednika Nixona za slučaj neuspjeha misije. Paralelni protokol u slučaju nužde uključuje osobni telefonski poziv udovicama otpisanih, kratko i dostojanstveno obraćanje naciji i ritualno prekidanje veze s nasukanim astronautima. U nedostatku primjerenijeg i svećenik će za blagoslov slijediti ove maritimne metafore i uz obred standardnog pogreba na moru preporučiti njihove duše „to the deepest of the deep”, najdubljem od najdubljih.

Pavlovi junaci potječu također iz dubina, onih manje ili više dokumentiranih područja informacijskog kozmosa i košmara mreže svih mreža. On stvara repozitorij, odlagalište prizora, slika i memova prikupljenih po društvenim mrežama, digitalnim kanalima i opskurnim i tamnim zakutcima interneta. U daljnjem slikarskom procesu on je taj koji ponovno ispisuje njihove priče. Ono što digitalne plime nanesu često su bizarni motivi, lišeni bilo kakve pozadinske priče i jedino što nam preostaje su paralelni protokoli, koji će po potrebi presložiti sastavne dijelove i uvjeriti nas u istinitost prizora koji se odigrava pred našim očima.

Bizarnost je pritom sasvim proizvoljna kategorija upitne kvalitete. Jednako kao i određenje realnosti i realizma, ona uvelike ovisi o danom društvenom određenju norme, onome koji ima kontrolu nad narativom i njegovom/njenom obziru prema mogućem Drugom i Drugačijem. Nesumnjivo, mnogi od njegovih protagonista, svoju su karijeru pred kamerom započeli nesvjesni vlastite nezgrapnosti i vlastite vrlo niske pozicije na općoj društvenoj ljestvici, ako ne prihvatljivog, a ono barem dostojanstvenog ponašanja. U Pavlovim radovima norme i određenja normalnog u svakom slučaju nema i on nesmetano preslaguje i ugrađuje ove društvene gubitnike u jedan sasvim novi i uvjerljivi svijet.

U arhivima Gorgone u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu nalazi se jedno od najljepših i ujedno najpotresnijih pisama koje sam ikada imao prilike pročitati. Radoslav Putar, Gorgonaš, povjesničar umjetnosti i kritičar opisuje polagano i neumoljivo nadiranje bolesti koja će mu potrgati sjećanja i ispremiješati slike „jer to više i nije samo obični propust … Po srijedi je vjerojatno – trošnost duha koji se iscrpio u besmislicama i suvišnom, nepotrebnim nastojanjima; iluzijama”.

Bezobzirni i nezaustavljivi proces gubljenja kontrole nad vlastitim narativom višestruko je naglašen u današnje doba digitalne slike. Pavlova metoda preuzimanja motiva i slika s Interneta i njihova kolažiranja, također je metoda potrgane memorije. No, on nastavlja tamo gdje potrgana memorija prestaje, ispunjava nastale praznine i ciklusi njegovih slika napućuju jedan zajednički svemir koji ima svoja pravila i svoje zakonitosti. Ova dosljednost daje uvjerljivost njegovim prizorima i od napuštenih dokumenata besmislica i suvišnog stvara nove junake od krvi i mesa.

Vladimir Čajkovac