Petar Bikić / Pejzaž II
Nakon nedavne rujanske izložbe u Trogiru, Petar Bikić se odlučio predstaviti u salonu Galić splitskoj kulturnoj publici izložbom Pejzaž II. Trebalo je čekati pune četiri godine da nas ovaj mladi umjetnik ponovno počasti slikama koje pršte poletnošću i ekspresivnošću njemu svojstvene slikarske geste. Ako je njegova prva izložba nakon diplome na Umjetničkoj akademiji u klasi prof. Gorkog Žuvele, održana u Podrumima pod naslovom Pejzaž, bila inauguracijska, onda nam izložbom Pejzaž II želi pokazati smjer kojim je zaplovila njegova slikarska vizija.
Pejzaž II je naslov izložbe koji, suprotno očekivanjima, zapravo više krije nego otkriva. To je u biti naziv kojim autor izražava višeslojnost svog pristupa temama koje ga ponajviše zaokupljaju. Većina izloženih slika koje prikazuju ljude, šankere, barmene, nisu ništa drugo nego opustjeli pejzaži ljudske duše i tragičan prizor suvremenog otuđenja, osamljenosti, oronulosti i propadanja.
Osim što umjetnika u većini slučajeva tematski zaokuplja upravo oronulost, propadanje, rastvaranje i raspadanje, možemo reći da su to karakteristike njegovog žestokog rukopisa. Naime, reljefan način nanošenja toplih, zagasitijih tonova s pokojim akcentom plave boje i drugih slikarskih materijala na platna ili daske, umjetnik kao da želi prodrijeti ispod površine sadržaja slike što ostavlja dojam raspadanja ili rastvaranja. Uporaba različitih materijala bitna je sastavnica Bikićevog stvaralaštva, jer upravo materijalom umjetnik rješava sliku, odnosno ispunja njezinu površinu. Ipak u postupku stvaranja Bikić ne zanemaruje sadržaj i oblik. Oni su itekako prisutni na slici. Unatoč izrazitoj ekspresiji ne dozvoljava da to ostane samo gestualno slikarstvo koje bi rastvorilo formu, već svoju gestu konstantno prožima oblicima i formama.
Da je Bikić umjetnik koji promišlja, koji je u vječnoj potrazi za istinama, rješenjima, ukazuje nam i činjenica kako se njegov ciklus istovremeno dotiče apstrakcije i figuracije, stvarajući slike na kojim je na prvi pogled teško sagledati sadržaj. Pred njegovim apstraktnim ili figurativnim slikama promatrač se konstantno nalazi u situaciji da nazire, odnosno naslućuje jedno ili drugo. Međutim, apstraktne ili figurativne, one u svojoj biti kriju harmoniju znanu kao zlatni rez. Svaku sliku u cijelosti i u djelovima možemo podijeliti prema pravilima tog božanskog reda koji je svojstven ljudskoj prirodi. Upravo taj red, kojeg slikar postiže nesvjesno, u stvaralačkom zanosu sprječava da vječno gledanje, tj. traženje na kojeg je promatrač prinuđen, ne umara, već da je ugodan oku.
Darka Perko Kerum