Resić Šore Ivana / Play girl!

Nekoć davno, u nepoznatom kraljevstvu…

Uobičajeni početak gotovo svake bajke. Standard rekli bi. Kliše.

Ivanu poznajem već dugo vremena, od nekoć davno, od prvog dana kada sam došao raditi kao asistent na Akademiju. Od tada nas veže jedno zajedničko sazrijevanje i profiliranje, Ivanino kao umjetnice i moje kao profesora, pedagoga. Ta dva razvoja su u toliko slučajeva bila isprepletena, uostalom izrodila su jedno veliko prijateljstvo, međusobno razumijevanje i uvažavanje, priskakanje u pomoć u teškim trenucima i zajedničkim dijeljenjem onih veselih. Sve ovo navodim jer nije mi lako pisati o njoj a da ne budem osoban, možda pomalo patetičan. Klišeiziran.

Uobičajeno je, isto tako, da u tekstovima poput ovog, posebice kada se piše o mladim umjetnicima na početku njihova profesionalnog djelovanja, izlaganja, da se povlače usporedbe s etabliranim imenima umjetnosti, autorima, poetikama i načinima izražaja. Još jedan od klišea.
U Ivaninom slučaju ću to izbjeći, ne zato jer se radi o standardnoj formi već zato jer su takve paralele nepotrebne i suvišne. Kroz svoj rad Ivana je razvila vrlo osebujnu poetiku i način pristupa likovnom. Ali ne samo likovnom već, u najvećoj mjeri, onom osobnom. Individualnom.

O čemu nam govori kroz svoje radove?
Površnim pogledom zaključili bi da je tema koja se proteže kroz njezine radove pozicija i uloga žene. Društvena i individualna. Naravno, takav zaključak ne bi bio netočan. Ali…
Da bismo dublje shvatili poetiku Ivaninih radova potrebno je prisjetiti se nekih ranijih. Od prvih iz serije “Ne volim peglati” preko “Kušina” provlači se isti trenutak. Trenutak razmeđe između svijeta u kojem je do tada živjela, onog djevojčice, uspavane, zaljuljane u svijetu mašte i bajkovitosti, i trenutka kada se postaje zrela žena od koje se očekuje da se ponaša i djeluje u skladu s nekim ustaljenim normama. Klišeima.
Takve situacije ponekad znaju biti u oprečnosti s izborom profesije koju je sama odabrala. Svjesno, ponekad i prkoseći.
Iako uz stav o tome kako ne voli peglati, raditi “tipično ženske” stvari, nalazimo upravo taj “ženski” angažman u minucioznosti pristupa stvaranju djela, dodavanju čipke, miljea, zlatnih obruba i ukrasnih gumbova, kreirajući slike-objekte, odjeću, uniforme i svečane toalete, stvarajući svijet između realnosti i bajke.
Sljedeći korak bili su “Kušini” (lebdeći jastuci), na kojima intervenira dodajući ukrase, svilu, tekstove, slike… Oblaci i jastuci u isto vrijeme. Mjesto snova i mašte. Tajnih i intimnih trenutaka. Mjesta bezgraničnih mogućnosti. Objekti koji su ipak, da bi se održali u zraku, sa sve četri strane uhvaćeni velikim udicama. Zaustavljeni u letu, zaustavljeni u pokretu. Slatki ali ipak gorki.
Razvijajući dalje svoju poetiku i stav svjedočimo o jednom procesu. Procesu odrastanja i preuzimanja uloga koje su nametnute ili namijenjene. U ovom slučaju ne referiram se samo na njezinu osobnu situaciju, uostalom kako i ona sama ne govori o samo svojoj strani priče, već se dotičemo same teme ženske priče.
Koliko god bile intimne, teme o kojima Ivana progovara su prvenstveno univerzalne. Mijenja se samo način pripovijedanja i pripovjedač.
A taj način je kod Ivane jedinstven.
Od prvih radova u kojima se da zamijetiti neki stav odbijanja, sada, sazrijevajući, dolazi do afirmativnosti i prihvaćanja nekih od zadatih kanona. Opet, sve to, na svoj način. Ne radi se o priznavanju “poraza” i mirenju s gorkom sudbinom. Rekao bih da se više radi o hrabrosti. U traženju onog momenta kada se različiti aspekti osobnosti pokušavaju dovesti u sklad, u harmoniju.
O tome nam može najbolje posvjedočiti rad “Vježbe 1-2-3-4-5” nedavno prezentiranim u Palači Milesi.
Na pet platana Ivana vježba svoj potpis nakon što se udala. Prihvaćajući “novi” identitet prolazi kroz proces njegovog usvajanja. Kontinuirano ispisujući svoje ime i prezime(na) svjedočimo o potpunoj predanosti, trudu i ljubavi koje ulaže u taj proces. Krajnji cilj nije samo usvajanje tog identiteta, već je tu želja da i sam potpis bude lijep, oku ugodan. Izbor podloge na kojoj vježba svoj potpis, na platnu, pokazuje nam bit. Dovesti u harmoniju ulogu supruge i ulogu umjetnice. Potpuni suživot svojih identiteta. Potpuno prihvaćanje svojih izbora. Usprkos ograničenjima ili klišeima.

Na izložbi u Salonu Galić predstavljena su tri rada, instalacije.
“MyPlace”, rad koji se sastoji od male drvene stolice okružene rozim trakama, zastavama, naslanja se na raniju poetiku o poziciji djevojčice. Zaštićenu a ipak limitiranu fragilnom ali ipak stvarnom ogradom. Kroz naziv, moje mjesto, također se proteže ista dualnost. Mjesto zaštićenosti u isto vrijeme je i mjesto u koje ti je namjenjeno.

U radu “Priznanja” Ivana dodjeljuje medalje, zvijezde, po njenom izboru, zaslužnim ženama. Radi se o Oprah Winfrey, Hillary Clinton, Marylin Monroe i Jackie Kennedy. Sve četri na neki način simboliziraju samosvijesne i uspješne žene. One koje su uspjele pomiriti različite uloge koje su imale u životu. Sve to usprkos ili upravo zbog onoga što samo njihovo djelovanje donosi ili limitira. Unatoč klišeima kojima su bile izložene, pomičući granice.

Naposlijetku, radom “Ordeni” Ivana nagrađuje samu sebe za zasluge koje je napravila u životu. Na prvi pogled ti ordeni i medalje će nas nasmijati ili će nam biti simpatični, no oni zahtijevaju da ipak zastanemo malo, da se udubimo i pokušamo shvatiti, dokučiti, koliki je trud uložen da se postignu. Naizgled banalni, ordeni svjedoče o nebrojenosti uloga koje se na neki način podrazumjevaju da ih žena prihvati i odigra. Bez ostavljanja šireg manevarskog prostora, bezpogovorno. U suprotnom nisi ispunila svoju dužnost, nisi dobra žena. Ivana prihvaća te uloge te ih više ili manje uspješno izvršava, uz ogroman trud i odricanje, kao uostalom i većina žena, sve to gotovo uobičajeno (još jedan kliše), bez i najobičnije zahvale.

Iako kreće od sebe same Ivana nam donosi univerzalnost položaja žene, uloge i značenja. Razvila je rijetku poetiku, suptilnu a ipak do srži bolnu. S druge strane opet veselu, zaigranu i nesputanu. Stremeći i tražeći, u umjetnosti i privatnom životu, jedinstvu i harmoniji.

Klišeima usprkos težeći ka još jednom, onom bajkovitom: …i živjeti sretno do kraja života.

Vedran Perkov