Nataša Ljubetić Tomić / Plehin put bb

Stvari sačuvane u nekom “stvarnjaku”, tom skromnom muzeju predmeta koje smo voljeli, talismani su sanjarije. Čim ih se evocira, već se zahvaljujući njihovom imenu, započinje sanjati neku veoma staru priču.
Gaston Bachelard, Plamen voštanice,
Zagreb, 1990., str. 131

Ciklus slika Nataše Ljubetić pod nazivom Plehin put bb dokumentarna je rekonstrukcija fragmenata jednoga dijela vlastitoga života na način koji naglašava i sam čin nastanka djela. Izloženi su radovi jedna vrsta transpozicijske igre; prebacivanje opredmećenog sjećanja iz jednog medija u drugi – od stvarnog predmeta do fotografije istoga, te u konačnici do slike toga predmeta. Slojevitost sjećanja materijalizirana je slojevitošću same izvedbe; taloženosti sjećanja autorica se oslobađa postupno kroz sam stvaralački čin, pomno promišljen i minuciozno realiziran. Slikanje je u ovom slučaju poput katarze; pročišćenje od emocija koje više ne možemo nositi u sebi, a nismo ih htjeli tek tako pustiti. Potreba da se na svoj način pomiri s onim što je bilo, a čega više nema. S dimenzijom gubitka.

Mjesta sjećanja. Plehin put bb adresa je kuće Natašinoga djeda i bake u Sutivanu na Braču u kojoj je provela velik dio svoga djetinjstva. Otok sam po sebi pobuđuje predodžbu utočišta zgusnute, gotovo sakralne vrijednosti. U ovom slučaju taj svijet u malom, njezina otočna čarolija i utočište su nestali, sačuvavši se tek u tragovima unutar nečega što, u odnosu na ono prije, poprima bezbožnu estetiku profita. Sačuvali su se rijetki predmeti iz svakodnevnoga života; metalni kuhinjski lončići, zidna svjetiljka, podne pločice prekrivene laminatom, pokoja porculanska figurica i brojni gobleni, nekim čudom preživjeli na zidovima novokomponiranih soba u nekadašnjoj obiteljskoj kući. Većina ih se, međutim, baš kao i nekadašnji izgled interijera, sačuvala tek na fotografijama koje su Nataši poslužile kao polazište za ovaj ciklus.

Cijela je priča pokušaj rekonstrukcije prostora kojeg više nema djelićima sjećanja uklopljenim u slagalicu sastavljenu od ključnih predmeta i uzoraka koji pokreću kotačić sjećanja i autoricu vraćaju u prošlost. Blaga nostalgičnost prolaska vremena i promjena koje donosi. Slika kao ponovno oživljena poetika prostora koja je nestala.

Potrebno je osvrnuti se i na sam način izvedbe ovih djela koja potvrđuju bogatstvo mogućnosti slikarstva danas. Izloženim slikama interijera, naslikanih praznih okvira koji predstavljaju uokvirena sjećanja na interijere koji se nisu uspjeli sačuvati, a možda i transparentne bjeline koje svatko od nas ispisuje našavši se pred njima (vlastiti je odraz nemoguće izbjeći u staklu koje ih uokviruje !), kao i “memory slagalicama” koje čini 25 manjih slika čiji raspored, uostalom, može biti podložan promjeni, polazište je fotografija to jest crno-bijele fotokopije fotografija. One su prislonjene uz grafofoliju koju autorica prvo oslikava lazurnim namazima prigušenih tonova, koji put intervenirajući grebanjem ili oslikavajući foliju s obje strane, a zatim slikajući pojedine motive gustim nanosima boje ili pak ostavljajući neke dijelove folije prozirnima tako da se predmet nazire s fotografije. A preko svega, kao treći sloj postavlja grafofoliju na kojoj je minuciozno, rukom oslikana mreža koja priziva shemu koja se koristi kod izrade goblena, dajući tako svojim slikama onu patinu starine, neumitnosti prolaska vremena kojoj će jednom, kao i bakini gobleni svjedočiti. I ovi prizori, za autoricu iznimno važni u procesu nastajanja ciklusa, odlaze u staretinarnicu baš kao i imaginarni prizori i krajolici na goblenima koji su, bez ljudi kojima su nešto značili, postali tek puka dekoracija.

Rezultat je slikarstvo utišanih tonova, ujednačenoga kromatskog registra, kontrolirane, nimalo ekspresivne, individualne geste (autoričin je rukopis doista krajnje suzdržan), nastalo u međuprostoru osjećajnog pristupa i promišljene, racionalne izvedbe. Načinom slikanja postignuta je slojevitost prisutna i u samom mentalnom procesu nastanka ovih slika, katarzičnost emocija, te suprotstavljanje dviju stvarnosti; one koja je bila i one koja ju je zamijenila. Ovaj ciklus lako prepoznajemo kao osobnu, autobiografsku umjetnost, a upravo je izvedba ono što daje novu kvalitetu i individualnost polaznoj ideji.

Sandi Bulimbašić