Alemka Đivoje / POGLED S ODMAKOM

alemka djivoje_view with a lag_salon galic_travanj 2017.

Prostor fokusa autorice njezina je vlastita pojava te fizičke i mentalne mijene kroz koje prolazi pa ih u galerijskom prostoru pripovijeda i komentira. Važno je pritom naglasiti kako je linearni tijek vremena pripovijesti urušen, a vremenske kriške ispremiješane i međusobno sučeljene. Posljedica takve autoričine procedure suptilna je tenzija koju emaniraju „fragmenti pripovijesti“, a koja se događa i na estetskoj i značenjskoj ravni. Čini se uputnim kako te fragmente ne bi trebalo sagledavati zasebno već izložbi pristupiti kao cjelovitoj pripovjedačkoj kompoziciji sastavljenoj od interpenetrirajućih elemenata. Zapravo, riječ je o pripovijesti „dugog daha“ koja začetke ima u Odrazu, ciklusu radova i izložbi kojima je autorica, prije desetak godina, u istom prostoru Salona Galić, problematizirala zrcalo i zrcalnost, stvarno i fiktivno, realan prostor i prostor refleksije, polje fizičkog i semantičko polje. Tu diskurzivnu liniju nastavlja i ovog puta, reciklirajući već postojeće vizualne cjeline i obrasce, ali uglavnom gradeći nove sadržaje i konstruirajući nepoznata poglavlja.

Dakle, iako glavni subjekt ostaje autorica i njezina pojava, u izložbenoj se pripovijesti pojavljuje i vrijeme kao važan agent prostora tenzije. Izmješteno iz linearnog presjeka ono se smješta u praksu postmodernističkih perspektiva labilnih i unakrsnih osnova. Naime, urušavanje vremena i „neočekivani“ susreti prisutni su u svim segmentima izložbe. Od poetički impregniranih i estetički zavodljivih prizora vjetrenjača, koji sugeriraju antropomorfnu mjeru ritmičkog cirkuliranja i poimanja vremena te pokušaja njihove destabilizacije, do prikaza biološke dobi autorice s „odmakom“. Autorica kao da inscenira foucaultovske heterotopijska mjesta koja su van uređenih i dominanto vidljivih prostornih i vremenskih konfiguracija. Sve su to slike utkane u autoričin entitet, ali one odjednom bivaju paralelne, istovremeno vidljive. Zajedno ukomponirane konstruiraju prizore začudnosti.

Fragment pripovijesti koji postaje osobito zanimljiv jesu dokumentarne fotografije što ih autorica odabire iz obiteljskog albuma. Sve fotografije prikazuju mjesta autoričina odrastanja i sazrijevanja. Prostori su autentični kao i analogne fotografije. Međutim, digitalne intervencije fiktivne su prirode. Autorica je poljuljala sustav identifikacije i intervenirala je u fizionomiju majčina lica pridružujući mu osobine vlastitog lika. U opisu tako amalgamiranog prizora stoji: u naručju svome sjedi ona sama. Ovakve intervencije izrazito su „bremenite“ i zadiru u cikličku izmjenu života stvarajući nelagodni šum, svojevrsno zamuknuće.

Iako je riječ o duboko osobnoj priči, obrazac pripovijesti kojeg autorica inscenira i konstruira opće je naravi i pripovijeda o humanoj jedinki i njenoj višestrukoj pojavi. Pripovijest je to o izloženosti i bivanju koja promatrača skreće prema polju introspekcije, upućuje ga na analizu vlastite nutrine. Autorica evocira sjećanja na odrastanje u rodnom Lastovu i izvlači određena mjesta i vlastitu vezanost za njihovu povijest. Analizira obiteljska sjećanja, izdvaja fotografije i komentira ih intervenirajući u njih. Takve fotografije nadopunjava vizurama suvremenog stanja tih mjesta, ali bez ljudi pa te fotografije kao da gube povijesnu svijest i postaju ahistorijske jer propituju refleksivne odnose prostora i komunikacije, a ne egzaktne povijesne relikte i dokumentarističke rekonstrukcije. Svojevrsna autopsija vlastitog entiteta procedura je koju je autorica započela prije desetak godina i nastavit će se u pravilnom ritmu događati tijekom njezina životnog hoda.

Dalibor Prančević