Ivo Vrdoljak / Portreti u glini

Da ne pada jabuka daleko od stabla, narodna je gnomska izrečenost kojoj ne nedostaje ni mudrosti ni točnosti. A jedna od neporecivih prilika u kojima se ta konstatacija zorno realizira svakako jest slučaj mladog akademskoga kipara, imenom Ivo Vrdoljak, kojemu je kao životni poziv – jerbo, umjetnosti se ne pristupa po odabiru, već po njezinom pozivu – pripao dar bavljenja likovnošću. Dionikom je, dakle, mladi umjetnik Ivo, onog istog poslanja koje je bilo u usudu izatkano i ocu mu Jozi Vrdoljaku, sjajnom i vrhunskom, potvrđenom i afirmiranom hrvatskom umjetniku što je svoje tračnice karijere vodio s jedne strane na šini slikarstva, a na šini kiparstva s druge.
Tri su tipološka stratuma na kojima počiva ova izložba: obitelj, vjera i društvo. Hijerarhija navedenoga dopušta i drugačije preslagivanje prioriteta. Ipak, sklon sam povjerovati kako je najveći domet Ivo Vrdoljak postigao baš u tvarnom prikazivanju najbližih, osobito majke. Čovjeku najbliže osobe, naročito ako sudjeluju u njegovim formativnim godinama ili intelektualnim i svjetonazorskim oblikovanjima, najbliže su i za umjetnički se izraziti pri modeliranju njihovih kipića. Po pitanju religioznih nagnuća, mladi je umjetnik svakako polučio izniman rezultat u traženju likovnog prikazivanja isposničkog redovnika, koji vjeru, očito, i živi, a nije tek nasljedovatelj običaja sveden na deklarativna folklorna obilježja ili izvanjske manifestacije. Zadnje krilo ove trifore taži se u likovima iz društvenog života, pri čemu je akcent pomnje metnut na političku kastu. Važan odmak od politike, ujedno, jedan je od najboljih umjetničkih uspjeha, a to je nekoliko vrlo zanimljivih prikazbi skladatelja Jakova Gotovca.
Od političara važan je motiv Ive Vrdoljaka prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. Njegov je lik izveden u nekoliko varijanata, i ta je kreacija, očito, na putu ka konačnom rješenju. Iznimno uspjela tvorevina ona je što prikazuje „pučkog tribuna“ Miku Tripala, ovovjekog Matija Ivanića iz Vrbanja na Hvaru, kojemu je svetije bilo ono što je za narod bolje, negoli ono što ima dignuti skalu bogatstva pojedinca. Tu je i Mladen Markać, hrvatski general i junak, dobro uspio u emulziji realiteta i otklona od njega…
Znakovito je i uvrštavanje bivšega splitskoga gradonačelnika u personarij ove minipinakoteke, Željka Keruma, koji je zavazda, na ovaj ili onaj način, obilježio vlastito gradonačelništvo u Splitu. Rečeni je gospodin po svojim vizibilnim, dakle izvanjskim, karakteristikama iznimno izazovan i inspirativan za trzaj likovnog refleksa, pa se toj ćutilnosti nije odupro ni juvenilni demijurg, na početku svoje kiparske karijere.
Izložba kojoj nazočimo ima dvije poruke: jedna je za publiku, druga za autora. Svi oni što naiđu i razgledaju ovaj postav, imat će izuzetnu priliku da u mapu i mozaik svojeg poimanja splitske likovne scene umetnu još jedan kamenčić koji će, sva je prilika, protokom vremena sve više ukazivati na širinu umjetničkog platoa grada pod Marjanom, dok će autoru ponuditi koordinate i smjerove po kojima će se pravo znati orijentirati: odrediti dubinu zemlje u koju će pustiti svoje korijenje da se nauži nektara svakovrsnih, ali i opaziti prostor u kojem će umjetnik na svojem početku, kao u zrcalu, moći vidjeti makar jedan dio što mu je od Boga namijenjen i ostavljen za daljnji rast.

Siniša Vuković