Nikola Džaja / Postaje križnog puta

Nikola Džaja izlaže ciklus Postaja Križnog puta. Dok tradicionalno predočavanje svake postaje nastoji izdvojiti onaj segment događaja koji kod vjernika može pobuditi najjaču empatiju prema Kristovoj muci, Džaja im pristupa kao prema zasebnim scenama u kojima ga prije svega zanima predočavanje emotivnog naboja. U ikonografskom i oblikovnom smislu, autor prepliće slikarsko i kiparsko. Postavkama figura, njihovim međusobnim odnosom, tretiranjem materijala i uvođenjem svjetlosti, gradi gotovo baroknu dramatiku koja izrasta do kovitlaca, razvijajući se od prigušene lirike prikaza susreta s majkom, preko mučnog padanja pod križem, do agonije pribijanja na križ.
Figure sazdaje minucioznim nanosima gipsa kistom. Njihova je struktura krhka, porozna poput sedre ili rastočenog vapnenca. Predočene su u kretnji ili njezinoj naznaci, površine razlomljene, titrave u opreci svjetla i sjene. Prikazi posjeduju kvalitet pojavnosti, pomaljanja iz kolektivne kršćanske svijesti, na rubu ponovnog nestajanja. Sažimlju vjersku bit, bez deskriptivnosti, bez naznake trajanja.
Svaka je postaja prostorno izdvojena, smještena u minimalističkom postolju-vitrini u koje je, u funkciji važnog elementa forme, uvedeno svjetlo. Ono može imati scenski efekt naglašavanja pojednih figura, stvaranja atmosfere ili biti sastavni dio rješenja ikonografske varijacije.

Džaja poštuje zadani ikonografski tip. Ipak, ne shvaća ga kao krutu zakonitost, već ga prilagođava i preoblikuje. U toj razradi stvorio je dva originalna rješenja: jedno kiparsko, drugo ikonografsko. U prikazu Krista koji umire na križu, kipar se koncentrira upravo na trenutak Kristova izdisaja, u kojem se Nebo pomrači, zatrese Zemlju objavljujući završetak Kristova zemaljskog života. Poseže za slikarskom baštinom i nad tradicionalnim prikazom Raspeća, modelira masivni oblak prožet munjama koji čitavu scenu pritišće olovnom težinom. Svjetlom, koje prodire kroz perforacije u oblaku stvara epifanijsku aluziju. Posljednja postaja s temom Krista kojeg polažu u grob otkriva potpuno novo promišljanje teme. Džaju ne zanima sam čin polaganja u grob, već trenutak neposredno prije Uskrsnuća. Kristovo tijelo leži u zatvorenom grobu, dano u nadzemaljskom spokoju. Kamen koji zatvara grob je pomičan, kroz perforaciju u njemu prodire Svjetlo. Čini se kao da će samo Uskrsnuće uslijediti pred našim očima.
Ciklus Križnog puta djelo je zrelog autora, koji temi ne pristupa ni epigonski, niti s nametljivim imperativom novosti. To je iskreno intimno promišljanje u kojem su u ekvilibru spojeni tradicionalno figurativno oblikovanje i nova formalna rješenja. U toj je ravnoteži Nikola Džaja ostvario kvalitet klasičnosti.

Daniela Matetić Poljak