Mare Šuljak / Pričaj mi

Sjećanje je naša najstalnija veza s prošlošću. Sva druga bilježenja prošlosti su van nas: zapisi, fotografije, filmovi, sjećanja drugih ljudi. Sjećanje je u nama, neodvojivo od nas.

Sjećanje je naša najkrhkija veza s prošlošću. Nijedno sjećanje ne može biti nepristrano. Naše svjesno i podsvjesno sjećanjem kroje i obrađuju slike prošlosti. Odbacuju i dodaju, pojačavaju i prigušuju. Sučeljavaju nas ili nas štite. Zaborav, nerazdvojni suputnik sjećanja, podjednako je uposlen u tom neprestanom pothvatu oblikovanja prošlosti, amalgamiranju radosti, boli, gubitka, patnji i uspjeha tako da se s njima može biti u ovome “tu” i “sada”.

Sjećanje i zaborav su poput mreže. Prepletene niti stvaraju oblik, strukturu, a praznine između niti su nerazdvojni dio tog oblika. Doživljeno se hvata u preplet sjećanja i zaborava i započinje život između konkretnosti niti i tajnovitosti praznine. Mreža nam daje mogućnost da doživljeno zadržimo, ali i da ga svaki put iznova drugačije vidimo. Dok nam je pogled fiksiran na niti, vidimo jednu sliku. To može biti mreža sama, ali i ono što je u tu mrežu uhvaćeno. Kad pustimo da nam fokus prođe na drugu stranu, u prostranstvo praznine i iza nje, slika se posve mijenja. Slutnje i fantomi postaju stvarni. Čak i odsustvo bilo čega prepoznatljivog odiše prisustvom.

Slike Mare Šuljak otjelovljuju suštinu sjećanja kroz dramatični dijalog prizora i mreža u koje su prizori upleteni. Od svih sjećanja, najintenzivnija su ona vezana za djetinjstvo i obitelj. Dok smo djeca, svi doživljaji su izravni, totalni, bez ikakvog filtera i zaštite. I u dobru i u zlu. Obitelj, naš osnovni nukleus, naša lansirna rampa u svijet, zadržava tu kvalitetu doživljaja i mnogo poznije. Mare priziva prizore djetinjstva i obitelji, i to one koje su zabilježeni izvana, pušta ih da se uhvate u mrežu sjećanja i zaborava, briše im osobenost, svodi na konture. Prepoznatljive ljudske konstelacije i svakodnevni predmeti lebde na mrežama, uvećani, oneobičeni; ljudi poput nekih prikaza, predmeti poput ikona. ‘Manje je više’ – stoga svaka intervencija u tom reduciranom univerzumu zadobija intenzitetu primarnog doživljaja: prisustvo ili odsustvo boje; mreža iscrtana gotovo dječijim, prirodnim potezima, ili mreža s uzorcima, poput zastora u stanovima naših baka. I, paradoksalno, to reduciranje detalja, stvaranje praznina tamo gdje se nekoć upisao sadržaj, otvara prostor za upisivanje svakog od nas. Marin pogled daje nam mogućnost da vidimo vlastite slike kao da je to prvi put, da u njima prepoznamo nešto što smo znali, a zaboravili. To ‘nešto’ je neizrecivo, ali posve jasno i razumljivo. Onako kako je to jasno djetetu.

Tajna praznine je u tome da ona zapravo ne postoji, kao što ne postoji ni tišina.

Katarina Pejović