VEDRAN KARADŽA TABULOV / Prigovor savjesti

Izloženi asamblaži nastajali su u periodu od 2015.-2019. godine kao jedna vrsta osobne katarze koju Vedran Karađža Tabulov smatra integralnim dijelom svoje umjetničke prakse. Jer koja je uopće svrha rada koji ne mijenja, ne korigira, odnosno ne modificira i ne usmjeruje autora ka novim obzorima i vidicima. Ako nema komunikacije unutar, iluzorno ju je očekivati izvan ateljea, s tim da ovdje riječ atelje treba shvatiti uvjetno, jer istinski radni prostor Vedranu nipošto nije samo njegova prostorno skučena Radionica – njegova nastojanja upućuju na znatno šire polje djelovanja, sihroniciteta, kauzalnosti i interakcija.

T.H.: Nekoliko riječi o tvom pristupu asamblažu…

V.K.T.: Moj rad u ovom mediju gotovo se isključivo temelji na estetici i uživanju u oblikovanju nepredviđenih oblika finog balansa. Neopterećen je značenjem, eksplicitnom porukom, trendom aktualnošću ili problemom; bez predumišljaja je i bez predrasude, prisile ili imperativa, bez plana kojeg se moram držati osim donekle u konstrukcijskom smislu rasporeda masa. Oslobođen je naslovom, koji ako je i tu, onda tek da podrži potencijal i širinu tumačenja i, lijepo bi bilo, doživljaja tog ostvarenja. Jedino u tom slučaju prestaje biti tupi i lijepi „piece of art“, nadilazi se, i kroz uzajamno titranje sa gledateljem oživljava kao istinita stvarnost koja ne prikazuje niti predstavlja nego naprosto jest; jer je prošla i kroz um i kroz osjećaj, i ostvarila se u inteligenciji i komunikaciji.

T.H.: Igra?

V.K.T.: Riječ u koju udobno stane moj dugogodišnji rad upravo je igra. Potpuna igra bez početka i kraja, igra odavanja počasti i jedna od mogućnosti slavljenje ljepote postojanja te mogućnosti igranja nje same; čisti larpurlatizam oslobođen brige koji zato nikada nije bio lišen vlastite istinitosti, logike, filozofije i poetike, kroz trenutačno ili naknadno tumačenje, no nikad time i pretpostavljen, uvjetovan ili vođen, jer tada on naprosto to ne bi bio. Uvijek sam puštao da se moje ostvarenje razumije i osjeća u skladu s afinitetima onoga tko gleda, da ga, kako tko želi i bez ikakve obaveze, oblači u odijela po svojoj mjeri, prevodi bez stroge upute.

T.H.: Ne doživljavaš sebe kao stvaratelja…

V.K.T.: Drago mi je što se ne smatram stvarateljem već prije rezonatorom i modulatorom te ravnopravnim sudionikom mijene i primjene materija, svojstava, mogućnosti i ishoda kojima oni mogu voditi. Utoliko mi je i ponuđena sloboda zabavljati se i razrađivati sve ono čime raspolažem do ugođene, zadovoljavajuće i za početak, meni ugodne zgotovljenosti, specifične gustoće i intenziteta prožimajućih komponenti, procesa i osjećanja koji se imaju ujediniti u baš takvo stanje kakvim se ostvarenje manifestira. Lijepo mi je i udobno u poziciji koja oslobađa uz tek onaj pošteni optimum odgovornosti, zahvalnosti i poštovanja prema svemu potrebnom i podarenom, prema svim onim vitalnim predispozicijama sudjelovanja od kojih je dar talenta, kao specifičan obol kojim mi doprinosimo toj igri, kvaliteta koja nije samo puko znanje i mogućnost već sposobnost koja umjetnost života u cjelini dohranjuje i osvježava naročitim umjetničkim činom i činjenicama.

T.H.: Kako doživljavaš svoj rad?

V.K.T.: Razmišljajući o svom radu interesantno mi je cijeli proces, sama ostvarenja, te sebe kao protagonista sagledavati kao dinamičan sustav koji pulsira na energiji povratne sprege ideje, materije, emocije i znanja aktiviranih mojim jasnim namjerama. Moji asamblaži su skoro sama improvizacija, izvedeni na osnovu poznavanja principa i primjene slobodnih odabira, i u bilo kojoj fazi rada stalno se nudi fraktalni nemir mogućnosti kojeg uvijek najbolje uređuje vlastita trenutačna sugestivnost usklađena sa mojom pažnjom i s još uvijek ne posve dokučenim kodovima mojih estetskih afiniteta. No pored svih kategorija koje su spajale i dijelile moj rad, želim istaknuti sljedeće: egzaktnost tumačenja odnosno sloboda interpretacije počinju se odražavati i prelamati u za mene sve jasnijim pitanjima etike i estetike, igre i odgovornosti, odnosno u odgovorima forme i sadržaja.

T.H.: Tu je i priča s otokom…

V.K.T.: Na otoku s kojeg potičem već od prije sam imao malenu Radionicu, nedovoljnu, doduše, za sve što se u njoj imalo ostvarivati, ali meni nezamjenjivu jer je imala (a ima i dan danas) onu najvažniju predispoziciju, a to je mogućnost kontinuiranog rada, poštivanja kreda nulla dies sine linea, te samim tim održavanja jedinstva sa svojim prostorom koji tako prestaje biti puko radno mjesto i postaje vitalni ambijent, kreativna maternica u kojoj se osjećam sigurno, cjelovit i slobodan za razvoj sebe i onog čime se bavim. Biti usklađen s takvim prostorom znači živjeti svoju djelatnost i biti prisutan u punom smislu te riječi. Moj se nagonski odnos prema tome što radim, što god da radim, sve više pretvara u lucidnu spoznaju što i zašto zaista to želim i trebam raditi. U tom smislu, savršeno mi je jasno da sam se, godinama radeći na otoku, ponekad i suviše prepuštao kreativnoj stihiji koju sam intuitivno započeo, a svjesno nastavio disciplinirati angažmanom u ambijentu prirodnih mogućnosti sađenja, revitalizacije, obnove i uređenja, aktivnosti koje bih se usudio nazvati „primjereni land art in progress“.

T.H.: Koje je u tom kontekstu polazište tvog rada?

V.K.T.: Stvarno polazište i utočište mojeg rada je široki kontekst življenja sa svim svojim mogućnostima i nepredvidivostima u kojima se samo dobrom voljom i jasnom namjerom može održavati željeni kurs. Nepregledan je to svijet u kojem razliku između izgubiti se i pronaći čini jedino što potpunija afirmacija sebe kao čovjeka kroz vlastite afinitete i talente.

T.H.: Hvala.

V.K.T.: Nema na čemu.

Toni Horvatić