Robert Jozić / Proces 2002 - 2012

SKULPTURE U PROCESU, NASTAJANJE JAVNOG PROSTORA

Spomenik / javna skulptura je uvijek i ponajprije predstavljanje autorovog osobnog doživljaja onoga što se njime / njom nastoji predstaviti po natječaju, odnosno zadatku naručitelja. Zadatku koji prvenstveno traži preispitivanje vlastitih doživljaja zadane teme. Od početnog promišljanja do konačne izvedbe i postavljanja u javni prostor njihovog rada autori nužno moraju savladati disciplinu harmoniziranja vlastitog ega te je ovaj proces stvaranja ujedno i dobar autogeni trening. Posebno ako se istinski želi ostvariti komunikacija s prolaznicima – ljudima za koje se rad i postavlja u javni prostor kao sabirnica kolektivne memorije i vječni podsjetnik. Podsjetnik na ljude ili događaje koji svojim značajem zaslužuju da im se podigne spomenik. Omogućiti javnoj skulpturi istinski susret sa živim ljudima nije lako postići. Traži se puno vještine i puno intuicije da bi do takvog susreta došlo, ali prvenstveno jako puno poniznosti i jednostavnosti u pristupu. Kožarićev Matoš je jedan od boljih primjera kako bi stvari po tom pitanju trebale funkcionirati. Naravno što je forma apstraktnija, zadatak je teži. Ne znači to da je dodvoravanje fizičkoj prepoznatljivosti (kad je u pitanju konkretna osoba, a ne događaj) put koji bi se bez zadrške mogao preporučiti kao rješenje. Tu vam nitko ne može ponuditi konačno rješenje – niti ljudi, niti literatura. Nedovoljno promišljeni, aljkavi i olaki pristupi i rješenja spomeničkog obilježavanja koja iz njih proizlaze ostaju u javnom prostoru kao teški i nerazgradivi otpad svima. U ovom našem poviješću bremenitom prostoru često smo tome svjedoci. Pored pojedinih „uradaka“ strah me je uopće i proći jer svaki susret s tim nakupinama budi u meni žudnju za dekonstrukcijom u ionako pretjerano razmontiranoj stvarnosti pa ih se nastojim što je moguće više kloniti.

Robert Jozić i Filip Tadin svojim se dosadašnjim izvedbama predstavljaju kao vrstan autorski tim. Njihove javne skulpture uvijek s jedne strane iskazuju poštivanje tradicije, a s druge nagnuća propitivanju i pomicanju granica. Pokazuju ambiciju da se učini iskorak iz uobičajenog poimanja, neki pomak u značenju, materijalu i formi. Trude se ne ostaviti promatrača ravnodušnim, ali ne provokacijom već izazivanjem začudnosti. Njihova dva osnovna alata su arhetipovi i napetost (konstrukcijska i/ili sadržajna). Vokabular im je u duhu maksime „manje je više“ reduciran do minimuma pri čemu odstranjuju sve što prepoznaju kao suvišno, a ono što ostaje nastoje učiniti čitljivim na više različitih razina. Inzistiraju na komunikaciji s promatračem i njegovoj aktivaciji – često i doslovno fizičkom angažmanu (npr. spomenik Anti Starčeviću). Svakako ih kroz njihove radove doživljavam kao dvojicu vrlih zanesenjaka, predanih učenjaka i umjetnika koji cijene zanat i na čvrstim temeljima podižu začudan svijet oblika. Ne ostavljaju promatrača sa strane već ga suptilno uvlače u igru istraživanja – njihovi radovi pozivaju na druženje, šetnju, ophodnju, penjanje kroz fino isprepletenu mrežu značenja koja odvode u raznim pravcima. Ovdje nije riječ o pokušaju preslikavanja pretpostavki ili uvriježenih viđenja onog što se predstavlja. Imam osjećaj da je kod ove dvojice autora zadana tema tek polazište, a nikako cilj u nastojanju da se u javnom prostoru oblikuje, opredmeti i trajno uspostavi iskra lucidnosti, želja za sudjelovanjem na način na koji ćemo sasvim spontano zagrliti spomenutog Kožarićevog Matoša svaki put kad sjednemo na gornjogradsku klupu pored njega ili se skloniti pod stablo Naše zemlje u Belom Manastiru. Bili mi umjetnici, povjesničari umjetnosti, postolari ili dimnjačari, sasvim svejedno.

Toni Horvatić