Vlatka Horvat ''Mijene'' / Program 210 – Venecijansko bijenale u Splitu

𝗢 𝗣𝗥𝗢𝗚𝗥𝗔𝗠𝗨 210

210 nautičkih milja između Venecije i Splita izbrazdano je povijesnim kontaktima između dvaju gradova. Broj u nazivu inauguralnog Programa 210 označava upravo približnu dužinu pomorske rute po kojoj su se u prošlosti odvijale trgovačke i ostale veze između Venecije i Splita, a danas se tim programom ispisuje najnoviji kulturni sloj u palimpsest povijesti odnosa između najvećeg dalmatinskog grada i nekadašnje Serenissime.

Jedna od glavnih ideja ovog programa je da se izlagači na aktualnom izdanju Venecijanskog bijenala po završetku te manifestacije predstave u Splitu. Program 210 odvijat će se u povijesnom prostoru Dioklecijanovih podruma u kojemu se desetljećima vodi raznovrstan umjetnički život i koji od smjera obale prema sjeveru vodi do jedne od najmonumentalnijih scena za izvedbenu umjetnost antičkog porijekla, splitskog Peristila.

Program 210 namijenjen je ugošćivanju recentnih predstavnika Republike Hrvatske na Venecijanskom bijenalu, uz moguće suradnje i s drugim međunarodnim umjetnicima sa zapaženim nastupima na toj smotri. Ideja je da se postojeća ili nova produkcija umjetnika (bilo da su nastupali na prethodnim Bijenalima ili na najrecentnijem) kurira i sagleda u novom kontekstu, a sve sa ciljem daljnjeg razvoja nacionalne umjetničke scene i senzibiliteta za suvremenu umjetnost.

– Božo Kesić

________ 

MIJENE… I RAVNOTEŽA

Samostalna izložba Vlatke Horvat pod nazivom Mijene najrecentniji je unos u višeslojni diskurs Dioklecijanovih podruma (supstrukcija) u Splitu (nadalje: Podrumi). Aktualno umjetničko izlaganje nije isključivo prilagođavanje izazovima tog monumentalnog prostora nego i stvaranje novih semantičkih kodova temeljem dijaloga s odabranim povijesno uvjetovanim činjenicama što Podrumima kontinuirano osiguravaju status markantnog mjesta u lokalnom i nacionalnom kulturnom, društvenom i ekonomskom životu. Izložba Mijene stoga je artikulacija jednog pojedinačnog umjetničkog razmišljanja unutar specifičnog materijalnog i simboličkog okvira, ali i stvaranje novog konteksta u odnosu na civilizacijsko djelo koje uvriježeno nazivamo Podrumi.

S jedne strane, nova umjetnička produkcija u prostoru poput Podruma mora biti reakcija na postojeće prostorne okvire i institucionalne konvencije. Pritom se vizualni jezik suvremene umjetnosti (područje slike) neizbježno suočava s epistemološkim i memorijskim formacijama (područje „jezika“) stoljećima taloženima u izvorno antičkom građevinskom kompleksu, tvoreći dijeljeno polje. S druge strane, termini na koje se ovaj ogled poziva (mijene, ali ravnoteža kao dio istog pojmovnog okvira) oblikovani su ne samo „iznutra“, unutar prethodno ocrtanog polja, već ih Horvat u taj sustav unosi i „izvana“ budući da je već razmatrala konceptualne i simboličke potencijale sličnih termina kroz prethodna umjetnička ostvarenja.

Na koji su način pojmovi mijena i ravnoteže trajno i neizbrisivo upisani u Podrume? Zadala ih je već bit tog prostora. Tlocrt cjelokupnih supstrukcija simetrično je podijeljen na zapadnu i istočnu cjelinu podzemnim nastavkom carda. Ontološki-funkcionalno, Podrumi su služili kao građevinska potpora Carskim stanovima. Konstruirani su kako bi izjednačili nivo južnog dijela palače sa sjevernim, višim dijelom terena i ostatkom Dioklecijanove palače. Time je ujedno ostvaren i kontakt pomorskog ulaza u grad s urbanitetom Palače, kao i konceptualni odnos kojeg u teoriji kasnog prošlog stoljeća prepoznajemo u etiketi metanarativa binarne konstrukcije pojmova priroda-kultura. Izgradnjom Podruma omogućeno je podizanje razine samih carskih prostorija. Konotativno, sjaj carskih objekata imao je svoju protutežu u znatno manje glamuroznim podrumskim prostorijama. Povijest ukazuje na to da oslikani odnos „višeg“ u odnosu na „niže“ na tom prostoru vrijedi i kasnije. Ne ulazeći previše u povijesne detalje koje je akribično opisao Duško Kečkemet u svom članku o podrumima carske palače, do srednjeg vijeka i sve većeg zatrpavanja Podruma otpadom to mjesto refleksija je prije svega klasnih odnosa koje prepoznajemo i danas. Kasnije će – referiramo se na ogled profesora Kečkemeta – oni „najbogatiji koji su sagradili svoje kuće unutar zidina carske Palače“, a ne „ostali narod pod podzemnim svodovima i kriptama“ polagati pravo i na podzemne prostorije ispod svojih nadzemnih stanova, osobito u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću kad je to od vitalne ekonomske važnosti.[1] Tada je Split trgovačka luka čiji je ključni gospodarski partner upravo – Venecija. Slične imovinsko-pravne trzavice očitovale su se u Podrumima i u novije vrijeme, svodeći se bazično na isto, ekonomsko pitanje, ali u perspektivi dugoročne namjene toga prostora. Organizirane komercijalne aktivnosti koje su obilježile život Podruma tijekom posljednjih četrdeset i više godina zamijenjene su periodičnim manifestacijama srodnog podrijetla. Na sličan način, izlagačko-izvedbena praksa u području visoke umjetnosti svedena je na manji broj odabranih događaja. U totalitetu, riječ je o prostoru koliko dinamične izmjene različitih vrsta sadržaja, toliko i određene uravnoteženosti među njima. Razvidno je da su naslovni pojmovi, bolje rečeno mogućnost svojevrsnog balansa unatoč dinamičkom gibanju raznolikih, ponekad i suprotstavljenih interesa, duboko ugrađeni u složeni društveni kaleidoskop koji je to mjesto.

Kako na tu činjenicu, uvodno opisanu kroz sintagmu „višeslojni diskurs“ Podruma, reagira Vlatka Horvat? Ako slijedimo početno naznačenu metodologiju, autorica to čini stilizacijom onoga konstruktivnog elementa koji možda i najobuhvatnije reprezentira internu dinamiku ili, slikovito rečeno, „duh“ Podruma. Monumentalno kameno stepenište izlizano je tragovima višestoljetne komunikacije podzemlja i nadzemlja. Ono je, koliko svrhovita vertikala u doslovnom smislu, toliko i metaforička vertikala tijeka povijesti, simbol dinamičnog protoka ljudi dok se iz zone tranzita probijaju prema izlazu u „vanjski svijet“, privikavajući oči na raskoš najreprezentativnijeg splitskog trga, antičkog Peristila. Mjesto je to susreta i razmjene mediteranskog, egzotičnog, a u davna vremena i pomalo nepoznatog svijeta s onim dobro poznatim, domaćim. Također, Podrumi mogu biti percipirani i kao utočište, kao što je to bilo za tatarskih osvajanja ili kuge, a i kao mjesto društvenog kontakta ili, jednostavno, bilo kakvog okupljanja (primjerice, instalacija Skup (Split) [2025]).

Drugi red tumačenja predstavljenih radova proizlazi iz načina na koji autorica arhitekturu Podruma vidi kao apstrakciju univerzalnih cikličkih mijena rasta i padanja, prodiranja i povlačenja, ukratko prirodnih procesa poput izmjena Mjesečevih faza ili pak, cikličkog smjenjivanja oseke i plime. Dominantni motiv na ovoj izložbi nije ni nereferentan niti samoreferentan. To je znak nastao apstrahiranjem, odnosno stilizacijom referentnog predmeta; isječak uvršten u novi prostorni kolaž, skulpturalni negativ bočne strane stepeništa i prepoznatljivi element većine radova na ovoj izložbi (Mirna voda i Izlazi, obje instalacije načinjene 2025. godine). Čas kreste valova, a čas drveni „zubi“ (kao na dječjem crtežu dinosaura) materijalizirani su, voluminozni i nezaobilazni oblici, ne dopuštajući promatraču da bude nezainteresiran. Semiotički gledano, prve karike lanca označavanja upućuju na reprezentaciju valova mora, da bi nas to odvelo do čitavog niza asocijacija povezanih s morem, do uloge i simbolike mora u prošlosti i danas. Među njima može biti viđenje mora kao prirodnog medija kontaminiranog kapitalističkim pretenzijama i migrantskim krizama, ali i mora kao sile koja uzvraća udarac ljudskoj bezobzirnosti prema okolišu. Razumijevamo li predstavljene motive na potonji način, svjedočimo uprizorenju prodora vode u Podrume, prisjećajući se recentnih poplava u tom prostoru.

Mijene – i one predvidive (cikličke), i one neočekivane – ipak tendiraju nekoj vrsti stabilnosti, mada to ne znači povratak u izvorno stanje (poznata je Heraklitova izreka da čovjek nikada ne može dvaput ući u istu rijeku). Svijet nikad ne miruje. I suvremeni globalni događaji, od političkih netrpeljivosti i previranja, krvavih ratova do posljedičnih migracija i ekoloških i ekonomskih kriza jako su osjetni, doimajući se kao niz malih penjanja i velikih propadanja. Izgled sutrašnjice je neizvjestan. Kada i ako stvari dođu u ravnotežu, treba se nadati da će svijet, metaforički pojmljen kao „rijeka“, biti bistriji nego sad.

Božo Kesić

 

[1] Duško Kečkemet, „Podrumi carske palače kao identitet grada“, Baština, 17/22-23, 1993, 83-4.