Nikša Čvorović / Nick A.T. Knotman / „PROJEKCIJA OTUĐENE PRETPOSTAVKE/Prizori iz života i malih smrti Nicoline Di Groppollo, osviještene aktivistice“

Izložbom „PROJEKCIJA OTUĐENE PRETPOSTAVKE/Prizori iz života i malih smrti Nicoline Di Groppollo, osviještene aktivistice“ Nick A.T. Knotman /Nikša Čvorović/ ovoga puta publici predstavlja seriju grafika A3 formata koja tematizira, kako i sam radni naslov izložbe kaže, autorov alter ego – Nicolinu Di Groppollo, osviještenu aktivisticu.

Čvorović , umjetnik koji inspiraciju pronalazi u licemjerju svakodnevnice, dnevnoj dozi hipokrizije, te onom „DA“ kao najvećem obliku negacije, ne libi se po potrebi kreirati različita alter ega, time mjenjajući pogled na sebe, ali ne i sebe samog.

Jednom je prilikom radio na projektu  “Geronimo” gdje se, kako bi ga savladao, morao poistovijetiti sa prirodnim narodima. Susjedi su mu bili Sijuxi Lakote, pa su ga uputili u način izrade artefakata za koje mu je bio potreban materijal iz šume. Krenuvši u potragu za materijalom, umjetnika je ugrizao krpelj te je, nedugo potom, dobio boreliozu. Visoka mu je temperatura prouzročila bunilo u kojem je imao viziju sebe kao konopa u čvoru i čvora u konopu, konopa koji se kretao i stvarao taj čvor – indijanski čvor kojim se vezuju orlova pera. Ovaj intezivan, gotovo nevjerojatan doživljaj umjetnik je shvatio kao inicijaciju i pronalazak vlastitog imena „Usred zime naletjeti na krpelja… volja Giči Manitua…Čvor, Knot, Grop…“.

Prvi alter ego autora bio je literat koji se pojavio 1986. godine kao Ivan Schwab, pisac predgovora izložbama i mogući tumač autorovih ideja o slikama. Schwab je pisao koncizno i jasno, a suradnja s njim je postojala sve do američke ekonomske krize 2008. godine.

Drugi je autorov alter ego osnivač Depresionizma Kašpar F./1956*1999+/ kojega možemo doživjeti i kao zrcalo tranzicije. Kašpar se ubio, a na praškoj akademiji o njemu postoji magistarski rad pod nazivom “Razlog izgubljen između imanencije i transcedencije“.

Treći alter ego je Nick A.T. Knotman, između ostalog i autor ove izložbe. Knotman se pojavljuje na zahtjev okoline za brisanjem umjetnikove osobne povijesti. Nakon dugotrajnog maltretiranja umjetnika od strane Upornog Nekog (opetovano uništavanje izloga umjetnikovog ateliera, razbijanje stakala i vrata ateliera, devastacija umjetnina,..) Čvorović 2000. godine u Salonu Galić u Splitu postavlja izložbu “Culture Morte /Trogir UNESCO /: Kill The Croatian Artist” gdje izlaže fotografije posljedica vandalizma, policijska rješenja, sudske pozive, presude, liječničke nalaze, pisma predsjedniku države, premijeru, ministru policije, ministru kulture, UNESCO-u, i dr., te Manifest Demonkracije. Nedugo potom slučaj završava na sudu zbog zloporabe instituta samoobrane prekoračivši je silinom slike i riječi u odnosu na jadno i slabašno fizičko i psihičko nasilje i permanentni vandalizam kojem je bio izložen Atelier Margo Liber u Trogiru. Čvorović tada biva osuđenim na 3 mjeseca uvjetne zatvorske kazne. Vrhuncem cinizma umjetnik smatra obrazloženje u presudi gdje se navodi da je okrivljenik tražio neka prava za koja je smatrao da mu pripadaju – osnovna ljudska prava: pravo na neometan rad, miran san, ljudsko dostojanstvo,..  Tada, u duhu neokolonijalnog kulturizma, Nikša Čvorović Trogiranin raskida s Depresionizmom, te svoje provincijalno umjetničko ime odlučuje zamjeniti optimističnom europskom verzijom Nick A.T. Knotman.

Četvrti i, za sada, posljednji alter ego koji se pojavljuje, talijanska je inačica ovoga imena, u početku već spomenuta, te ovom izložbom predstavljena, Nicolina Di Groppollo, osviještena aktivistica. Ona je drugo ja Nicka A.T. Knotmana koji je opet, kako smo vidjeli, drugo ja Nikše Čvorovića. Čvorović je magistar akademski grafičar, Knotman strojarski tehničar, a Di Groppollo je lezbijka, osviještena aktivistica.

Prikazi Nicoline Di Groppollo izvedeni su serijom od preko 30 grafika dominantno zagasitih tonova, teške, tamne palete temeljene na nijansama crne, ljubičaste i plave. Pozadinski prikaz šume u suton ili pak zoru, kao prikaz pozornice gdje glavna heroina proživljava svoje velike i male uspjehe i neuspjehe. Šuma, koja u snažnom kontrastu sa svijetlim, žučkastim tijelima nagih žena, stvara gotovo mističan ambijent idile, mašte, snova, čak i prostora za igru. Ženska su tijela redovito svjetla – nekad obasjana mjesečinom, nekad blijeda poput duhova, prikaza. Nicolina Di Groppollo u pojedinim je prizorima potpuno sama, nekada joj jedino društvo čini vlastiti odraz u zrcalu, dok je u drugim situacijama u društvu jedne ili više drugih nagih ženskih osoba. Ovi nagi ženski likovi uvijek su prikazani držeći se dostojanstveno, pomalo ozbiljno, ali istovremeno i vidno zaigrano, potičući svojim stavom kod promatraća interes, te ga istodobno stavljajući u poziciju svojevrsnog vojaera kojeg umjetnik bez  većih poteškoća uvlači u postavljeni ambijent. Hladni tonovi šume u kombinaciji s blijedim, pretežito nagim i izrazito erotiziranim ženskim likovima, senzibilnijega promatraća lako mogu prožeti izvjesnim osjećajem nelagode što nije ni čudno s obzirom da nam Nicolina Di Groppollo svojim držanjem često jasno i pomalo drsko daje do znanja da nam tu možda i nije mjesto, isključujući nas iz priče.

Tematska tumačenja pojedinih radova umjetnik daje naslutiti nazivajući grafike:  Buđenje nacije, Restauracija feudalizma je naupitna, Širenje dobra je nemilosrdno i zastrašujuće, Sve ceste vode, Legalizacija otvara put k aproprijaciji, Amnezija ili filter neugodnih mirisa, Forenzika nevinosti, EUgenika pozdravlja nenazočne, Vuk sit a ovce se broje, Robovlasništvo je temelj demokracije, Laž po glavi korisnika, Lustracija i sl. Radovima su zabilježeni prizori iz života i malih smrti Di Groppollo koji su, kako umjetnik navodi, sveta budućnost, kao već postignuta i ostvarena utopija koja nikome ne prijeti i ni od koga ništa ne zahtijeva. Autor ih namjerno izvodi kao ponovljive i neinventivne, ali imajući pritom na umu kako sve novo mora ostariti, a staro ne zastarjeva, pa tako ni ovi mrtvi radovi više ne mogu umrijeti – mors immortalis. Navodi: „Paradoksalna intuicija istovremenog potvrđivanja i odricanja pozitivnog svijeta, metafizičko raskrinkavanje varljivosti svake kulture i svakog pozitivnog rada.  Pozitivne radnje služe k otkrivanju Ništa , u iskustvu  uzaludnosti  same pozitivnosti, koja mora ostati sama sobom da bi iznova razgolitila svoju uzaludnost. Tu dolazimo do same esencije religioznog iskustva: … ti prizori kao slikopis života i malih smrti  Svete Nicoline Di Groppollo…“.

 Nina Nemec