Branka Dubovac / Prostor tišine

Slikarsko credo Branke Dubovac okupljeno je ne samo oko tradicionalnog poimanja štafelajne slike, već i oko njezinog temeljnog elementa određenog nosiocem slikanog sloja. Naime, slikarski postupak Branke Dubovac sastoji se od taloženja, te naknadnog struganja koloriranih pješčanih slojeva koji se sljubljuju s podložnom daskom, te ju tako zapravo dodatno materijaliziraju. Opisani proces tehnološki je neobično sličan onome koji je koristio najprije Jean Dubuffet, a potom i pobornici enformelističkog pristupa slici.

Odatle ne slijedi i ikonografijska vezanost Dubovčeve sa spomenutim povijesnoumjetničkim referencama. Štoviše, mogli bismo reći kako Branka Dubovac sliku nalazi unutar vezanosti za tehnološku proceduru, odnosno da slika nastaje kao posljedica tehnologije koja postaje samoj sebi svrha. Time se tehnološka procedura lišava vlastite tranzitivnosti, te postaje jezikom. Na ovaj se način Branka Dubovac ujedno zavlači u zabran analitičkog slikarstva na mala vrata, pridržavajući pritom pravo i na „slikovitost slike“, na virtualnu dimenziju motiva koji se nerijetko ponavljaju na površini njezinih radova.

Konačno, sama autorica određuje se prema disciplini slikarstva uz pomoć stanovite metodološke inverzije. Jer, ako crtež metodski – i nadasve kolokvijalno – smatramo prethodnikom slike, on se u verziji koju nudi Branka Dubovac pojavljuje kao ishodište slikarskog procesa svedenog na taloženje pijeska. Takva inverzija u ovom je slučaju lišena uobičajene ironičnosti – svojstvene umjetnicima na prijelazu iz mlađe u srednju generaciju kojima autorica načelno pripada – te se pojavljuje kao još jedno podsjećanje na gotovo egzistencijalističke postavke ovog slikarstva.

Vladimir Rismondo ml.