Andrea Musa / Prostorno-vremensko protjecanje

“Prostorno-vremensko protjecanje” je serija slika koja se bavi fenomenom vremena i impresijama koje pohranjuje podsvijest. Andrea Musa polazi od promišljanja koncepta vremena kao čistog trajanja, neprekinutosti koju možemo dotaknuti jedino ticalima duše; od koncepta vremena kao neprekinutog toka, a ne kao niza uzastopnih oštro označenih, odvojenih stanja. Autorica vrijeme nastoji prikazati ogoljeno – kao snažnu nevidljivu silu u kojoj se formiraju, nastaju, mijenjaju i nestaju sva stvorenja i pojave. U prizorima krupno kadrirane prirode, slikama otvorenih prostora i širokih krajolika ona podcrtava, kao jedan od najvažnijih, odnos između ritmova prirode i čovjeka.

Pritom prisutnost fragmenata, “u slici” pohranjenih impresija, čovjeku “prekida” čisto trajanje vremena. Usputno mu se u procesu stvaranja osobne povijesti gubi i jasno razgraničenje između unutrašnjeg i vanjskog, stvarnosti i mašte. Tako impresije postaju i realne i imaginarne “slike” i zajedno u kontrapunktu bivaju lice i naličje ljudske percepcije. Nema jasne odvojenosti figurativnog i apstraktnog, vanjskog i unutrašnjeg prostora. Oni se preklapaju i prožimaju. I iako se u dubini da naslutiti prisutnost nečega potpuno nepoznatog i neka pritajena snaga vrlo ekspresivna u osjećaju, ipak na površini ova platna odišu nježnim lirizmom poetike odjeka nenadanog bljeska koji nije jeka prošlosti koliko u prošlosti odzvanja; potaknut naletom vjetra u planini, valjanjem mora na otvorenom ili nekom drugom čulnom senzacijom čovjeku najopipljivijom baš u prirodi.

Osnovna ideja većine Andreinih radova nije sadržana u istraživanju, već u kretanju. Oni su i odraz njenog vlastitog načina življenja, slike su to nekih proživljenih situacija, vlastite stvarnosti, kao i potreba za prikazivanjem one vitalnosti koja se ne da formom prikazati. Njen način života isprepleten stalnim kretanjima, putovanjima, selidbama, vezanošću za planine i outdoor sportove zasigurno je najviše odredio njeno poimanje prostora i vremena kroz različite perspektive i putem različitih aktivnosti i to doslovno: na zemlji, u zraku i u podzemlju. Otuda možda i specifična stvarnost njenih slikarskih prizora u kojima se dvojnost subjekta i objekta prelijeva i zrcali neprestano aktivno u svojim obratima.

David Hume u “Raspravi o ljudskoj prirodi” piše da smo mi “zbirka različitih opažaja koji dolaze jedan za drugim nepojmljivom brzinom. Duh je neka vrsta kazališta gdje se razni opažaji jedan za drugim pojavljuju, prolaze, dolaze, klize i miješaju u beskonačnoj različitosti položaja i situacija.” Andreu Musu u tom kontekstu zanima usredotočenost na osjetilno, prostorno-vremensko protjecanje, promatranje promjenjivosti materijalnog svijeta u stalnom pokretu, te čovjek sa svojim unutrašnjim svemirom u tom kretanju. Samim time neizostavno i veza koja povezuje svakog čovjeka sa cijelim čovječanstvom i sve nas sa svime na istoj ogrlici karme u stalno pomičnoj i neuhvatljivoj točki paradoksa; na obodu kruga životnih ciklusa u točki u kojoj su početak i svršetak jedno.

Toni Horvatić