Neli Ružić / Sve odjednom

Sve odjednom: boja kao afektivni iskaz u radu Neli Ružić

U suvremenoj umjetničkoj produkciji boja sve češće prelazi granice pukog estetskog sredstva te postaje aktivni akter značenja, nositelj afektivnih pomaka i transformacija. Nije riječ o koloritu kao dekorativnoj komponenti, već o mediju koji preobražava prostor, unosi iskustvo i otvara mogućnost drugačijeg viđenja.

Povijesno gledano, u zapadnoeuropskoj umjetničkoj tradiciji boja je prolazila kroz stroge hijerarhije: od renesansne rasprave o prvenstvu između disegna i colore, preko modernističkih racionalizacija, do ekspresivnog oslobađanja, primjerice, u slikarstvu obojenog polja. U tom nizu Neli Ružić svjesno zauzima poziciju otklona, odnosno osvještava te genealoške linije, ali ih istovremeno subvertira, unoseći u njih afektivnu memoriju i društveni komentar. Kod nje se boja ne koristi samo kao reprezentacijski alat, već kao medij u kojem se reflektiraju krize osobnog identiteta i šireg društvenog tkiva.

Upravo takav pristup prepoznajemo u njezinu radu Sve odjednom, izvedenom kao prostorna intervencija u svjetlarnicima Filozofskog fakulteta u Splitu. Sama lokacija nije slučajna jer je riječ o instituciji koja u društvenom imaginariju simbolizira kritičko mišljenje, humanističko propitivanje i proizvodnju znanja. Uvođenjem primarnih (osnovnih) boja – crvene, plave i žute – te njihovih sekundarnih derivata u arhitekturu fakulteta, autorica gradi spektralnu cjelinu koja obuhvaća temeljne odnose kolorita. Time se arhitektura fakulteta pretvara u svojevrsni koloristički laboratorij, prostor u kojem se boje ne pojavljuju izolirano, već ulaze u stalnu međuigru kontrasta i nadopunjavanja. Takav laboratorij podsjeća na didaktičke eksperimente švicarskog umjetnika i pedagoga Johannesa Ittena, u kojima je boja bila poligon za istraživanje odnosa percepcije, afekta i tjelesnog doživljaja. Neli Ružić ih prenosi u društveni i institucionalni kontekst, pokazujući da kolorit može jednako djelovati u prostoru znanja kao i u umjetničkoj radionici. Istovremeno, ona provodi svojevrsni semantički obrat pa prostor teorije i diskursa preobražava u polje afektivnog iskustva, gdje vizualni doživljaj postaje nerazdvojiv od društvenih implikacija. Svjetlo koje prolazi kroz boju prestaje biti neutralan optički fenomen. Ono se transformira u medij kritičke osjetljivosti, u sredstvo koje obasjava razlike, destabilizira hijerarhije i omogućuje prisutnost onoga što je inače potisnuto ili nevidljivo. Na taj način arhitektura ustanove posvećene humanističkoj i društvenoj refleksiji postaje aktivno sučelje između znanja i afekta, između prostora obrazovanja i prostora mogućih emancipacija.

Važno je istaknuti da se Neli Ružić u posljednje vrijeme nanovo vraća Ittenovom seminalnom djelu Umjetnost boje, koje predstavlja jedno od temeljnih teorijskih uporišta za razumijevanje kolorita u umjetnosti dvadesetog stoljeća. Posebno ju inspiriraju njegova zapažanja o majstorima mozaika u Ravenni, koji su još u petom i šestom stoljeću ostvarivali dojmljive varijacije oslanjajući se na djelovanje boja komplementarnog odnosa. U mauzoleju Gale Placidije, primjerice, plave površine zidnih mozaika obasjane su narančastim svjetlom koje u sakralni prostor prodire kroz uske prozore od alabastera. Budući da su plava i narančasta boje komplementarnog odnosa koje se u percepciji stapaju u sivu, prostor je ispunjen čudesnom sivom svjetlošću promjenjiva intenziteta, ovisno o kretanju promatrača i kutu upada svjetlosti. Za Ittena, taj fenomen pokazuje kako boja i svjetlo nisu statični, već se u svojoj međuigri pretvaraju u dinamičan doživljaj prostora. Na sličan način i Ružić računa s percepcijskom nestalnošću. Njezine intervencije nisu stabilne slike nego iskustva koja ovise o položaju promatrača, prolazu svjetla i vremenu dana. Dok Itten u Ravenni pronalazi ishodište za razumijevanje povijesne dinamike boje, umjetnica tu dinamiku prenosi u suvremeni institucionalni prostor, otkrivajući kako se slični optičko-afektivni procesi mogu aktivirati i u kontekstu obrazovanja i društvenog dijaloga. Još je važnije, međutim, što Itten u svojim analizama naglašava i fiziološki učinak boje. Primjerice, hladni tonovi poput plavo-zelene prizivaju osjećaj sniženih temperatura, dok topli tonovi poput crveno-narančaste stvaraju dojam topline, pa čak i stimuliraju cirkulaciju. Upravo na tom tragu možemo čitati i rad Neli Ružić. Boja nije tek optički sloj arhitekture, već i fiziološki poticaj jer utječe na tijelo jednako kao na percepciju. Ako Itten pokazuje da hladni i topli tonovi izazivaju raznolike tjelesne reakcije, umjetnica te učinke prevodi u kolektivno iskustvo, u atmosferu koja preobražava način na koji zajednica doživljava vlastiti obrazovni prostor. Time se potvrđuje da je boja mnogo više od vizualne pojavnosti – ona je agens koji istodobno oblikuje percepciju, afekt i tjelesno iskustvo prostora.

Nadalje, ova prostorna gesta na Filozofskom fakultetu u Splitu zapravo se upisuje u kontinuitet umjetničke prakse Neli Ružić u kojoj boja djeluje kao sredstvo otpora, samoprepoznavanja i emancipacije. Naime, u performativnom radu Sunčanje bojama, izvedenom u Galeriji Protiron 1997. godine, umjetnica je vlastito tijelo izložila bojama u činu koji je proizlazio iz iskustva samotne trudnoće i očekivanja života samohrane majke. To iskustvo ranjivosti i neizvjesnosti nije ostalo zatvoreno u privatnu sferu, nego je postalo paradigmatski primjer odnosa između ograničenja i slobode, između prisile i mogućnosti. Boje koje su tada prekrivale tijelo bile su potaknute anomalijama unutar društvenog režima osude, ali su se transformirale u znak nade – u mogućnost otvaranja prostora za višestruke identitete i afektivne disonance. U Sve odjednom iste se boje premještaju s tijela na arhitekturu, iz osobnog u kolektivno, ali zadržavaju svoju snagu i upornost. Sličan postupak „bojanja“ umjetnica je primijenila i u prostornoj intervenciji te video-radu Stolen Future (2014./2015.), gdje je svjetlom i bojom obasjala napuštene paviljone motela Ivana Vitića u Trogiru. Time je devastirani modernistički sklop poprimio novu vidljivost, jer se boja pojavila kao priziv utopijskih obećanja modernizma, ali i kao ukazivanje na entropiju tranzicijskog razdoblja. Stolen Future je tako otvorio prostor zamišljanja drukčijih scenarija, u kojima je nematerijalnost svjetla evocirala „prošle budućnosti“ i moguće alternative sadašnjosti.

Na tragu tih iskustava, Sve odjednom Neli Ružić poziva da boju ne doživljavamo samo kao estetsku pojavnost, već kao instrument kritičke imaginacije, kao svjetlosni alat otpora i nade. Smješten u okvir humanističke institucije, on nas podsjeća da je znanje nerazdvojivo od osjetilnog i afektivnog, te da obrazovni prostor nije tek prostor transmisije teorije, već i prostor formiranja osjetljivosti i društvene odgovornosti. Boja se ovdje pojavljuje kao pukotina u normativnom poretku, ali i kao most prema mogućim oblicima zajedništva. U vremenu obilježenom krizama reprezentacije i rastućom društvenom netrpeljivošću, Sve odjednom otvara spektar iskustava koji obuhvaća ranjivost i snagu, tugu i otpor, afekt i diskurs. Boja, u rukama umjetnice, postaje kritička gesta, poziv ne samo na viđenje, već i na dublje osluškivanje društvenog pulsa i imaginaciju zajedničkog prostora koji tek treba nastati. Tu se ponovno odražava Ittenova didaktička intencija o boji kao sredstvu oblikovanja osjetljivosti i svijesti. No dok je njegova pedagogija bila usmjerena studentima Bauhausa, Neli Ružić širi polje djelovanja, a njezina boja zahvaća čitavu zajednicu, pretvarajući instituciju znanja u prostor emancipacije i zajedničkog afektiviteta.

Dalibor Prančević