Slobodan Tomić / Ritam zločina

Slobodan Tomić, Ritam zločina (2012), instalacija / grafički otisci i animacija

Sučeljavanjem s jedne strane grafičkih listova a s druge računalne animacije, plošnosti i teksturalnosti jednog te trodimenzionalne uvjerljivosti i varijabilnosti drugog medija, umjetnik kreira gotovo ritualno ozračje uvodeći promatrača na samo mjesto zločina (?). Služeći se galerijskim polumrakom djelo se artikulira i kroz međuprostore različitih medija, gotovo po zakonima multimedijske instalacije, vodeći nas iz registra vizualnog prizora u registar osjeta, mirisa… Grafički otisci potcrtane manualnosti u izradi i pokretni prizori kao produkt računalnog programa za zajednički motiv imaju anonimnu polu/figuru koja za sobom povlači razmišljanje o medijskim/percepcijskim različitostima, ali sižejno i o ulozi promatrača kao lika mogućeg krivca na kojem leži odgovornost. Gravure su integralni dio istog radnog procesa, ali također i ključ u potrazi, uvod u diskurs s djelom.

Motivski repertoar čine i siluete, koje – posebno u grafičkom segmentu rada, poput sjena izranjajućih iz magle asociraju na jedan drugi otisak nastao na Torinskom platnu. Tu je i polegnuta figura viđena u potpunom skraćenju, amblematski lik Mantegnininog „Mrtvog Krista“ kojim Tomić likovno barata dovodeći ga na razinu znaka. Riječ je, kao što je poznato, o djelu kod kojeg je smjelo slikarsko skraćenje pridonijelo neprepoznatljivosti simbola, humanizaciji Kristove smrti i većoj empatiji kod recipijenta. Konotacije tih motiva otvaraju polemiku na dvije razine – etičko filozofskoj i onoj koja se tiče prirode umjetničkog medija.

Dobro poznata analitičnost Slobodana Tomića, iskazana u razradi rada i prosuđivanju medija, svoj sadržajni okvir pronalazi u gradnji trilerskog suspensa. I radni naslov implicira pitanje „nad čim je počinjen zločin“? Pitanje na prvi pogled upućuje na traženje odgovora u jednom od brojnih tumačenja kultnog Benjaminovog teksta („Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije“). Međutim, ovdje nije riječ o premoći jednog medija nad drugim; prije o borbi različitih stupnjeva stvarnosti. Jezični modeli medija zaista posjeduju specifičnosti, no nužno ne i prednosti; oni oblikuju naša osjetilna opažanja, a aspekt realnosti koji nude ponekad je najartificijelniji dio medijskog produkta. Umjetnička djela pojačavaju upravo ona obilježja koja su najzamjetljivija od strane samog sredstva/medija, ali pritom, kako kaže Gianni Vattimo govoreći o efektu psihološkog otupljenja kod reprodukcijskih medija, nerijetko banaliziraju samu poruku. Troše se simboli, koji se brzo prenose i umnažaju, dovodeći do površnosti iskustva i slabljenja stvarnosti.

Ekspresivnost svakog novog medija znači i gubitak. Zločin je time počinjen. Mada je li baš uvijek krivac umjetničko sredstvo ili je za isti (zločin) ponekad odgovoran promatrač, društvo odnosno stvarnost? Animacija koja pomiče likove, poput prebiranja po forenzičkoj bazi podataka, za rezultat ima novu inačicu zbilje. Smrt je pospremljena u svijet bešćutne statistike. Možda sutra posluži kao predložak za računalnu igru (!).

Jasna Gluić