• Naslovna
  • Umjetnici
    • Članovi HULU
    • Kustoski tim
  • Projekti
    • Salon Galić
    • Dioklecijanovi podrumi
    • Splitski Salon
    • Loggia
    • Reper
    • Posebni projekti
  • Publikacije
  • Kritike
  • Obavijesti
  • Info
    • UČLANITE SE
    • Salon Galić – prostor
    • Dioklecijanovi podrumi
    • Loggia
  • Kontakt
    • Email
    • Facebook
    • Instagram
    • LinkedIn
    • TikTok
    • YouTube

HRVATSKA UDRUGA LIKOVNIH UMJETNIKA

CROATIAN ASSOCIATION OF VISUAL ARTISTS

Robert Jozić / Krdo

16.12.2021.- 17.1.2022. u Dioklecijanovi podrumi

VIDEO ZAPIS O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

___________________

Krdo (2017.) Roberta Jozića sačinjeno je od nekoliko desetaka skulptura od kartona. To su stilizirani prikazi gnuova, životinja porijeklom iz Afrike srodnih govedima i sličnim četveronožnim stvorovima što svake godine prelaze ogromna područja zbog hranjenja i parenja. Nakon što su zapaženi u zagrebačkoj Laubi (2017.) i na XIII. trijenalu hrvatskoga kiparstva u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2018.), Jozićevi „gnuovi“ trenutno su se skrasili u podrumima ili supstrukcijama Dioklecijanove palače u Splitu.

Jozićevo djelo na razmeđi je skulpture i instalacije, iako su danas razlike između jednog i drugoga vrlo suptilne, a za neke i nepostojeće (instalacija kao skulptura u širem smislu).[1] Ukoliko se ipak treba odlučiti za jedan pojam kojim bi se povijesnoumjetnički klasificiralo Krdo, onda se konačno ipak radi o instalaciji. Nekoliko je argumenata za to. Puna plastika (kip, statua) – kao što je to zaista svaki od „gnuova“ – „zahtijeva“ nesmetani pristup promatrača svim njenim stranama, s naglaskom na eksteroreceptivno iskustvo (prvenstveno na osjet vida), a manje na proprioceptivno iskustvo (angažiranost tijela). Predodžba trodimenzionalnosti svake pojedine skulpture u ovom slučaju znatno je otežana, praktički nemoguća. Nadalje, likovni tretman svake „životinje“ i vrsta cjelokupne kompozicije umanjuju njihovu „pojedinačnost“ i čine bilo kakve moguće „biografije“ koje bi one posjedovale nebitnima. Sve su to obilježja koja se suprotstavljaju konvencijama klasične (figurativne) skulpture (kao što su to prostorna izdvojenost [„pojedinačnost“] i neka razina mimetičke likovnosti, prepoznatljivosti, referentnosti [reprezentativnosti]). S druge strane, prema Claire Bishop, instalacija (instalacijska umjetnost) zasnovana je na „onome što se često naziva ‘teatralnim’, ‘imerzivnim’ ili ‘iskustvenim’“; prostor i ansambl pojedinačnih (likovnih) elemenata unutar njega čine jedan „entitet“ (važno je ono opće, a ne pojedinačno) i naglasak je na iskustvu („aktivnog“) promatrača, a ne na „temi ili materijalu“.[2] Za Jozićevo „krdo“ (i u svjetlu Krda) koncentrirani pogled promatrača predstavlja grabežljivca od kojeg se ono „brani“. Pri susretu „predatorskog promatrača“ s njime – a u nemogućnosti promatrača da u potpunosti „konzumira“ pojedinačne likovne elemente, pa tako i cjelinu što ih sadrži – urušava se centrirana perspektiva gledajućeg subjekta (još jedno obilježje instalacije) i on oko prstenaste formacije kruži kao gladni vuk.

O svom radu Robert Jozić kaže ono što i sami naslućujemo prilazeći toj instalaciji: prikazano je krdo gnuova u kružnom obrambenom stavu. Figurativno rečeno, taj iskaz izbačaj je kamenčića u vodu, ishodište koncentričnoga širenja hermeneutičkoga kruga u čijim slojevima se nakupljaju dojmovi o tome što bi to moglo biti unutar, a što izvan „životinjskoga“ kruga. U svom nadahnutom osvrtu na Jozićevo Krdo, Ive Šimat Banov upravo naglašava važnost prostora i kruga („struktura“, „prsten“) što ga oblikuju skulpture „rutavih“ gnuova kao izvorišta svih mogućih asocijacija i interpretacija vezanih uz ovo djelo.[3] On će zaobići definitivna tumačenja Krda i ustanoviti kako se radi o „energiji i snazi unutar kruga, ali i ranjivosti izvan njega“.[4] Navikli na potrebu za time da ono u što gledamo „prevodimo“ i da se s time poistovjećujemo, u prikazu životinjske faune mnogi od nas vidjet će metaforu one ljudske. Pritom se ne treba ni posebno truditi: postavljanje u krug kao način obrane (osobito pred nadmoćnim protivnikom) arhetipsko je ponašanje koje i danas prepoznajemo i u vojnim i u sportskim taktikama. To je i najjednostavniji argument protiv čvrstog razdjeljivanja i svrstavanja pojmova prirode i kulture svakoga na svoj kraj sintagme (priroda i/ili kultura/društvo). Uostalom, prema Ernstu Cassireru i njegovoj parafrazi skolastičara, čovjek je simbolička životinja (Animal Symbolicum i prije i više no Animal Rationale).[5] Tako je okretanje gnuovih čvrstih rogova prema neprijatelju, uz zaštitu onih slabijih iza sebe, slika toga da se ljudi, uglavnom usredotočeni na sebe, u iznimnim situacijama ipak ujedinjuju i da uvijek postoje stvari za koje se zajednički vrijedi boriti. U Jozićevom djelu netko će prepoznati stanovitu životnost, upornost i mogućnost pripadnosti nekom ljudskome krdu. Neki će toj „homogenoj“ grupi i njenim pripadnicima, čiji su „preci“ Glava bika (Pablo Picasso, 1942.), Bik (Vojin Bakić, 1950.), Jelen II (Ljubav) (Dušan Džamonja, 1957.) i slični, prići s dozom suzdržanosti zbog „prevrtljive“ naravi „kolektivnog identiteta“ i mentaliteta („mentalitet krda“). Naime, Krdo može, prema studiji Gustavea Le Bona o „masi“ (ljudske gomile, hrpe, krda), označavati i jednu „homogenu“, uvijek donekle anonimnu, skupinu vođenu „nesvjesnim“ (otpuštanje „moždane aktivnosti“), a „transformacija sentimenata“ (priklanjanje određenoj vrsti skupnog ponašanja) može dovesti do toga da (ljudska) masa može biti jednako „i herojska i kriminalna“.[6]

U uvodnome monologu o medijskoj pripadnosti Krda zaključuje se da taj umjetnički rad najbolje odgovara onome što Miško Šuvaković naziva „prijelazom od skulpture do instalacije“ ili „kiparskom instalacijom“.[7] Mada se kratka rasprava o tome isprva čini odviše suhom (formalističkom) pa i bespotrebnom u odnosu na djelo kao što je Jozićevo, ona je svrhovita jer se njome izriče važnost prostora – i to i kao fizikalne i kao značenjske odrednice – za instalacijsku umjetnost. Krdo se „opire“ promatraču, a on je, kako ne može prodrijeti u sredinu formacije, „primoran“ kružiti oko nje. To što krug funkcionira kao „zaštita“ („ranjivost izvan njega“) i „jezgra“ („energija i snaga“) koja pokreće i donekle očekivane interpretacije djela čini ga nekom vrstom engrama. Aby Warburg prisvaja taj termin od Richarda Semona (engram kao memorijski trag u evoluciji čovjeka) kako bi opisao mogućnost da ljudi s generacije na generaciju povezuju slike i oblike s određenim asocijacijama. Ipak, tumačenja svakog kruga, pa i onoga što ga uobličuje nepomično krdo gnuova, kontingentna su i donekle ovise i o prostoru, njegovom historijatu i „biografiji“.

Dakle, osim što je i sam neka vrsta krajolika, prostor posjeduje i vlastiti „značenjski krajolik“. U prilog tome govore znanstvena područja u humanistici koja povezuju geografske jedinice i lokalitete s ljudskom psihom i kulturom. Slučajno ili ne, višegodišnja migracija Krda započela je od „kuće za životinje“, nekada bivše austrougarske konjušnice, a sada „kuće za umjetnost i ljude“ Laube. Trenutno je okončana boravkom u, ovisno o vrsti diskursa, podrumima ili supstrukcijama Dioklecijanove palače. Oni su izvorno služili kao građevinska potpora i izjednačavanje razine južnog dijela Dioklecijanove palače s njenim ostatkom. Tijekom vremena doživjeli su i prenamjenu u skladišne prostore, bili predmetom svojatanja imućnih obitelji koje su ih tretirali kao podrume vlastitih kuća, a s vremenom su propadali i postali deponijem za otpad i kanalizaciju, sve do obnove koja je započela poslije Drugog svjetskog rata. Za ovu priliku možda je najznakovitije reći to da su za vrijeme barbarskih napada na Salonu u sedmom stoljeću služili kao sklonište za tisuće izbjeglica, a istu funkciju imali su i za nešto kasnije najezde Tatara, kada su se u njima skrivali i najbogatiji slojevi društva.[8] Krajem dvadesetog stoljeća podrumi palače postali su utočište za umjetnike i za njihove radove, pa s pravom možemo reći da je jedna od povijesti ispisanih u podrumima Dioklecijanove palače i ona izgnanička,[9] i da taj prostor i danas igra istaknutu ulogu u svakodnevnom životu grada. O tome svojedobno piše i legendarni splitski povjesničar umjetnosti i historiograf Duško Kečkemet: „Rijetko u kojem gradu su njegovi podzemni, suterenski, prostori postali integralni i presudni urbani elemenat toga grada kao što su to podrumi Dioklecijanove palače u Splitu.[10]

Podrumi se već od doba Vicka Andrića koriste i za potrebe rekonstrukcije izgleda danas nepostojećih građevina na gornjoj etaži na jugu Palače. Važnost podruma, ne samo u pogledu shvaćanja vizualnog, nego i urbanog identiteta palače uočava Kečkemet. On naglašava

„pojam prostora, a ne tek arhitekture, jer se i u arhitekturi i u urbanizmu rjeđe barata pojmom prostora nego tek pojmom građevina. A i arhitektura i urbanizam u prvom redu su organiziranje prostora, a tek zatim građevnih oblika. A stanovnici starog Splita prvenstveno su bili svjesni postojanja baš tih podzemnih prostora, a ne arhitekture podrumskih dvorana, i baš je taj prostor izazivao sve navedene dojmove, više transcedentalne nego realne“.[11]

Prema tome, podrumi Dioklecijanove palače označavaju ne samo fizičke supstrukcije Palače, nego i one nematerijalne što su dio gradskog kulturnog identiteta. Oni su stoljećima, na razne načine, mjesto u koje su ljude nagonile najdublje potrebe, žudnje i instinkti; stjecište kreativnog izražavanja onoga krajnjeg unutarnjeg, „životinjskog“ ili, da parafraziramo Friedricha Nietzschea, dionizijskog u nama.[12] Upravo stoga, uz to što su hibridna turističko-izlagačka destinacija, ona su još uvijek i jedno od najvažnijih i najvitalnijih mjesta gradske kulture. U njima umjetnici iznova pronalaze nadahnuće i izazov. Zato je i Jozićevo Krdo u podrumima Dioklecijanove palače moglo naći primjeren dom i obrambenim stavom založiti se za to da višedesetljetnu tradiciju umjetničkog izlaganja u tim prostorima treba i dalje njegovati. Konačno, stoga podrumi, kako ih nazivaju oni koji u njima vide „transcedentalni prostor“, i supstrukcije, kako ih opisuje stručna terminologija, ne moraju biti u odnosu „jedno i drugo“ ili „jedno ili drugo“, već, jednostavno, „jedno te isto“.

Božo Kesić

[1] Šuvaković, Miško, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Zagreb: Horetzky, 2005., 573.

[2] Bishop, Claire, Installation Art: A Critical History, London: Tate Publishing, 2005., 6.

[3] Radi se o predgovoru Ive Šimata Banova izložbi Roberta Jozića (Krdo), otvorenoj u zagrebačkoj Laubi 27. siječnja 2017. godine. Dio teksta dostupan je na mrežnoj stranici: http://www.lauba.hr/lauba-najavljuje-robert-jozic-krdo/

[4] Isto.

[5] Cassirer, Ernst, An Essay on Man. An Introduction to a Philosophy of Human Culture, New York: Doubleday Anchor Books, 1944., 44.

[6] Le Bon, Gustave, The Crowd. A Study of the Popular Mind, New York: Dover Publications, Inc., 2002., 1.

[7] Šuvaković, Miško, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Zagreb: Horetzky, 2005., 277.

[8] Kečkemet, Duško, „Podrumi carske palače kao identitet grada“, Baština, 17/22-23, 1993., 83-84.

[9] Pogotovo ako se uzme kao važeći pomalo patetični stereotip o umjetniku kao (donekle) neshvaćenom pojedincu.

[10] Kečkemet, Duško, „Podrumi carske palače kao identitet grada“, Baština, 17/22-23, 1993., 83.

[11] Isto, 88.

[12] Za pojmove dionizijskog i apolonijskog vidi: Nietzsche, Friedrich, Rođenje tragedije, Zagreb: Matica hrvatska, 1997.

Read more...

Robert Jozić, rođen 1978. godine, hrvatski je akademski kipar. Diplomirao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, a 2010. godine upisuje doktorski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Slavomira Drinkovića. Osim samostalnih izložbi u Splitu, Kaštel Lukšiću, Šibeniku i Makarskoj, sudjeluje na brojnim skupnim izložbama poput izložbe natječajnih radova za spomenik Anti Starčeviću u Osijeku 2006. godine, gdje osvaja glavnu nagradu za rad nastao u suradnji s kiparom i arhitektom Filipom Tadinom. S navedenim autorom ostvaruje cijeli niz radova te su dobitnici brojnih nagrada. Član je HULU-Splita.

Obrazovanje, profesionalno i radno iskustvo :

  1. – do danas, Pročelnika odsjeka kiparstvo
  2. izabran u umjetničko nastavno zvanje docent
  3. Izabran u naslovno zvanje docent na Kiparskom odsjeku Umjetničke akademije, Sveučilište u Splitu
  4. Upisuje doktorski studij na ALU Zagreb, u klasi profesora Slavomira Drinkovića.
  5. Izabran u naslovno zvanje predavač na Kiparskom odsjeku Umjetničke akademije,

Sveučilište u Splitu

  1. godine kad je primljen na mjesto asistenta kod profesora Aleksandra Midžora, predmet Kiparska tehnologija.
  2. Izabran u naslovno zvanje asistent na Kiparskom odsjeku Umjetničke akademije,

Sveučilište u Splitu

  1. Diplomirao kiparstvo na Umjetničkoj akademiji, Sveučilište u Splitu

Nagrade :

  1. Prva nagrada na natječaju za spomenik Betinskim kalafatima. Betina (otok Murter)
  2. Prva nagrada na natječaju za spomenik poginulim braniteljima u Kaštel Sućurcu (poništen)
  3. Prva nagrada na natječaju za spomen obilježje”U čast hrvatskim braniteljima za stvaranje države Hrvatske” Beli Manastir. , (s Filipom Tadinom)
  4. Zagvozd. Prva nagrada na natječaju za spomenik poginulim braniteljima,odmorište Rašćane uz Autocestu, (s Filip Tadin)
  5. Zagreb. Nagrada za oblikovanje klupe Sit Down! Zagreb, (s Filipom Tadinom)
  6. Osijek. Prva nagrada na natječaju za spomenik Anti Starčeviću, (s Filipom Tadinom)
  7. Kaštel Novi. Prva nagrada na natječaju za spomen obilježje stradalim svećenicima,

(s Filipom Tadinom)

  1. Kaštel Lukšić. Druga nagrada na natječaju za spomenik dr.F.Tuđmanu,  (s Filipom Tadinom)

Samostalne izložbe :

  1. “KRDO“ Lauba-kuća za ljude i umjetnost, Zagreb

2016“CRTEŽI“ Studio-21,Split

2013.“PROCES 2002-2012“ Salon Galić,Split (s Filipom Tadinom)

  1. ”Elementarno u skulpturi” Galerija svetog krševana, Šibenik

2011.”Elementarno u skulpturi” Dvorac Vitturi, Kaštel Lukšić

2009.”Skulpture” Dioklecijanovi podrumi, Split

  1. “Skulpture” Galerija Antun Gojak, Makarska

2002.”Dijalog forme” Galerija umjetnina, Split

Skupne izložbe :

  1. K.I.P.Galerija Vasko Lipovac

2014.“Mali format“ Galerija Zvonimir, Solin

2012.“Izložba UMAS ,Nastavnici i suradnici Odsjeka za kiparstvo“ Galerije Antuna Augustinčića , Klanjac

2012.“XI trijenale hrvatskog kiparstva“,Gliptoteka HAZU,Zagreb

  1. “Splitski likovni trenutak”, Galerija Kazamat, HDLU Osjek
  2. “Participacija,ne simulacija”, Stara gradska vijećnica,Split
  3. 36. splitski salon: Skulptura / Ready-made – Rukotvorina – Igračka – Fetiš, Multimedijalni kulturni centar Split
  4. Galerija Franjevačkog samostana, Široki Brijeg
  5. Izložba natječajnih radova za spomenik Anti Starčeviću, Tvrđa, Osijek
  6. Galerija SC, izložba studenata UMAS-a, Zagreb
  7. Ars-1999. Split, MHAS, izložba studenata UMAS-a, Rijeka

Javne skulpture :

  1. Spomenik Betinskim kaalafatima, Betina (otok Murter)
  2. Bista fra. Jure Radić, Makarska
  3. Reljef „Gospa Čarskog polja“ Blato (otok Korčula)
  4. Spomenik ”U čast hrvatskim braniteljima za stvaranje države Hrvatske” , Beli Manastir (s Filipom Tadinom)
  5. Spomenik poginulim braniteljima,odmorište Rašćane uz Autocestu, (s Filip Tadin)
  6. “Ne-boj-se”, Kaštel Kambelovac (s Filipom Tadinom)
  7. “Mala Mare” Bol (otok Brač)
  8. Nagrada za Mediteran film festival
  9. „Kip Pralje“, Baška Voda
  10. Spomenik poginulim svećenicima, Kaštel Novi (s Filipom Tadinom)
  11. Kip sv.Nikola. Split (jedan od autora)

1999.“Ležaljka” Vrsar (likovna kolonija Montraker)

Ostalo:

  1. 2015. Voditelj likovne radionice „Božićne jaslice“ Bol, otok Brač
  2. Voditelj likovne radionice „ Kaštela 3“ u suradnji sa AD plastika Solin, Solin
  3. 2011. Voditelj kiparske kolonije „Kaštela“ Kaštela
  4. Sudionik kiparske kolonije Bol na Braču
  5. Član Hrvatske udruge likovnih umjetnika – HULU, Split (do danas)

Contact

hulu-split.hr/artisti/jozic-robert/
početna / Izlozbe / Robert Jozić ”Krdo”
  • Info
  • Salon Galić
  • Dioklecijanovi podrumi
  • UČLANITE SE
  • Kontakt
  • Prijava

© 2025 · HULU SPLIT | Developed by, HULU - Split